Postoje poznanstva tj.”prijatelji”, mozete se poznavati dugi niz godina pa cak i od djetinstva, a koji vas nece na svadbu zvati ili javiti kad cekaju/dobiju djete i slicno. Ti isti prijatelji ce vam doci dan prije ispita iako znaju da niste dovoljno naucili i da ste u stresu i da vam je svaki sat bitan. Ili ce se pojaviti kad znaju da ste u frci i da sutradan idete na put. Kad ste na odmoru s svojom vlastitom familjom oni dodu u posjetu tako da nakraju taj jedini godisnji koji imate s familijom ne bude pravi odmor. Vi se necete buniti i bice vam lijepo ali kad kasnije malo analizirate cete skontati da ta sloboda koju oni osjecaju i imaju uopste nije obostrana, a i da zelite to isto njima uraditi necete moci jer vam je odmor vec otkucan…
Ti prijatelji ce upoznati sve vase, cijelu rodbinu, vase blize prijatelje etc. Vi cete vjerovati u to da je to ono istinsko prijateljstvo do dana kad skontate da vi uopste nemate tu istu bliskost kao sto njima dajete i koju oni osjecaju. Vi nikad necete ici s njihovom rodbinom, familijom ili blizim prijateljima na ruckove, razne izlaske etc. Jer oni ce svoje najblize drzati distancirano, od njih cete medjutim cesto cuti “trebat cemo se cesce sretati i rostiljati” ili “sljedeci put kod nas na kafu/rostilj bujrum” etc. mogu vas godinama tako “fol zivkati”, do jedne kad nakraju skontate da je to sve prazna prica.
Nakon dosta vremena mislim da obicno prodje dugi niz godina prije nego sto shvatate da to vase prijateljstvo nije izgradjeno pod istim uslovima.
“Za vas prijatelj a vi za njih poznanik”…
Postoje takoder “nova poznanstva” kojima je dovoljno sto vas upoznaju, i koji vas odmah zovu hocete na svadbu, hocete svojoj kuci, vikendicu i nude vam sve sto imaju. Od prvog dana se osjecate kao clan njihove familije i upoznavaju vas s svojim najblizim i sta god vam zatreba oni ce se ponuditi nekad cak prije nego sto pomislite da ih upitate…
Interesantno je to da idalje gore prodju ta “nova poznanstva” jer smo mi ljudi takvi da nevjerujemo u to da postoji ono pravo iskreno prijateljstvo bez da je proslo neko odredjeno vrijeme, i koliko god ne htjeli sebi priznati mi zelimo da dobiju nekog “staza” prije nego sto ih mozemo prihvatiti kao “pravim bliskim prijateljima”.
Kazu povjerenje se gradi godinama, zasto bi odjednom oni novi poznanici koje ne poznajemo godinama mogli biti veci prijatelji nego oni “prijatelji” koje znamo dugi niz godina?
S te strane gledajuci i nije toliko cudno da su ljudi koji su nesretni u braku idalje u braku, jer ih staz vise veze nego ljubav, iako su nesretni i znaju da nije to to, oni ce prije varati zenu/covjeka nego priznati sebi da su nesretni i da im je bolje ici dalje. Biraju zatim to poznato prije nepoznatog i nesigurnog…Jer mi ljudi smo cudo, i svi se bojimo da cemo ostati sami i bez icega.
Nauceni smo da sve sto zvuci “too good to be true” toga se dobro trebamo paziti, i od malena nam govore “bolje imati vrabca u ruci nego galeba na grani”, pa zato biramo to sto je “sigurno” bilo sta, nego ono “nesigurno” koje je mozda i nista…
Zanimljivi smo mi ljudi, a kad biramo vecinom pogresno izaberemo…
Osobama koje treba drzati bliskima i kojima treba dati sansu te obicno guramo sto dalje od sebe. Otezavamo im pristup i nismo prihvatljivi za prijateljstvo, ne toliko koliko ustvari zasluzuju, a ti koji nisu zasluzili nase prijateljstvo njih tretiramo kao kap vode na dlanu, i koliko nas god puta izrade, povrijede, ili pokazu se losima, mi njima oprastamo. Razlog najvjerovatnije, zato sto necemo da suocimo tu cinjenicu da priznamo sami sebi da smo pogresne ljude izabrali kojima cemo vjerovati i koje cemo smatrati bliskima.
Ja licno sam zadnjih par mjeseci dobro analizirala svoje blize prijatelje, poznanike etc. Pokazalo se da su u dosta slucaja poznanici blizi, obicno su od veceg povjerenja i jaceg karaktera ljudi, i djele vecinom vise o sebi nego prijatelji koje sam ja smatrala puno blizim…
Stari prijatelji se vise ne cine bas pravim prijateljima i pocnu spadati u “povrsinske poznanike” kojem valjate kad zatreba, a “nepoznati ljudi” se svakim danom pokazuju sve slicniji tim idealnim i istinskim “prijateljima”…ali idalje ne spadaju u prijatelje, i vjerujem da cu nesvjesno traziti da se dosta dokazu prije nego sto ih prihvatim i svrstam u istinske prijatelje…mozda neko ko uspje ovaj post do kraja da procita (i da razumije), zeli da podjeli svoje misljenje/iskustvo s istinskim prijateljima i da mi definise to istinsko prijateljstvo, kad se zna da je stvarno?!?
Slika posta.
Procitala do kraja, oduvijek fascinirana medjuljudskim odnosima analiziram i procuvama do u tancine. Ponekad previse razmisljam o ljudima, trazim izgovore, opravdanja. Nakon 41 godinu mogu ti reci da i dalje nema pravila, koliko god se trudila da skuzim caku. Ima momenata kad ti sleti neko u zivot, kao slucajno i prigrlis ga kao najrodjenijeg, smjestis ga u dovu, a prodju mjeseci da se ni preko telefona ne cujete. Ima ih vidis ih jednom u dvije godine, kao da ste juce bili skupa. Ja ne mogu tek tako da prestanem voljeti, cuvam ih u dovi dugo nakon sto sami odu iz mog vidokruga jel. Nekako skontas da svi krive vrijeme, nemaju vremena za fck poruku, a o posjeti ili kafi da ne pricamo. Odmaknem se od svih malo pa trazim problem u sebi. Ja sam od tih koji otvaraju vrata svega odmah, sad mi se cini da sam umorna. Kao da sam prestara za nova poznanstva i prijateljstva. Precjenjujemo i sebe i druge. Nekad ti se cini da je neko reda radi izasao na kafu s tobom jer si presao hiljadu kilometara, i svede.se kafa na tri javljanja na telefon, brzinskog pitanja za zdravlje i izviniavanja da je zurba i posao u pitanju. A mozes gledati i kao, u svoj frci nasao sam minut vremena samo da te vidim. Sve je do nas na kraju. Jbg ni sebi ne pomognem i ne objasnim, kako cu tebi ?
Sve mi je to jasno sto pises inace sam dosta razumna. Ali idalje to su samo losi izgovori za nejavljanje. Internet je dosta promijenuo stvar a najvecu promijenu je fb napravio. Krenemo od vremena prije nego sto je nastao facebook, kad ti neko cestita rodjendan, bajram, novu godinu etc, nazove te na telefon i cestita. Pomalo je tad bilo nekulturno kad ti neko SMS posalje i odmah se shvatalo nekako da se distancira osoba. Zatim kad je facebook prevladao onda se vise skoro niko ne javi ni preko SMS. Jedva se posalje fb poruka. Nekad se samo lajka. Ja se u zadnje vrijeme zacudim kad me neko nazove, imam par prijatelja koji me zovu umjesto da sutaju poruke ili facebookaju, a njih vise postujem nego one povrsinske. Imam ja dosta primjeraka za svasta nesta ali to bi bio post za sebe. Meni nekako zalostno zvuci da se neko moze zasititi novi poznanstava s 41 god? Ja i nisam puno mladja ali uzivam u svakom novom poznanstvu, jer skontas koliko su svi ljudi posebni na svoj nacin. Od svake osobe imas nesto nauciti. I kad skontam samo zadnje pola godine koliko se sve oko mene promijenulo, savjetujem sviju da budu vise prihvatljivi i da pogledaju malo bolje oko sebe, jer gdje god se ode ima neko ko te moze nesto novo nauciti ili inspirisati za nesto bolje. To su te sitne stvar koje zivot cine boljim a koje se promase kad se samo u mobitel bulji..;)
Moram priznati da si u pravu, ja bar znam da me je svaka osoba koju sam upoznala naucila necemu. I isto tako se iznenadim kad me neko nazove…umor je zalostan, to stanje u kom kontas da nemas snage da brines o nekom na nacin kako radis. Da pokusam objasniti trebalo bi vise vremena, ali i ne zelim. Pisanje me odavno umara. To je za mene gluma razgovora hehe bas kao i poruke na fb. Vise cjenim kafu s par nepoznatih osoba, koje postujem zbog svih razlika medju nama nego pisanje beskonacnih poruka s bliskim osobama. Nisam mislila da ne dajem sansu sebi za nova poznanstva i prijateljstva opcenito, samo na ova porukanja i piskaranja.