Moj tata uvijek govori da nakon nekog vremena dođe do “kristalizacije”…
Ja se pokušavam sabrati i veći vremenski period pokušavam smisliti svoj sljedeći korak, ali moram priznati da mi i ne ide baš najbolje. Osjećaj “udaram na sve strane”, a ne mogu odrediti koji korak je pravilan. Jer svaki potez obuhvata više ljudi, a ne želiš da “ostalim tj. svojoj familiji” uskratiš nešto zato što si se doveo u tu situaciju. Pokušavam razvrstati sve misli i po prioritetu ih rješavati, a koliko god mislim da rješavam, sve više dodatnih faktora se pojavljuje, tako da na kraju ne znam koja odluka je tačna odluka. Kad imaš djecu, sav trud se snosi na to da im osiguraš lijep i kvalitetan život. Sebe zapostaviš i staviš na “standby” dok ne skontaš šta je “next”… teško je razmišljati bez emocija, što je istina.