Ko je krivac?!

Danas bas razmisljam o tome kako se uvijek misli da je uvijek neko ili nesto krivac. Bilo to krivac za zivot sto je ispao kakav i jeste, ili za karijeru sto nisi uspjeo u poslu, ili sto nisi sretan i zadovoljan…
Najlakse je traziti krivca i svaliti sve na nesto opipljivo…sad ne znam koliko me ko ovdje razumije, ali su mi to misli koje lete kroz mozak..

Ko je kriv za moj nezdravi zivotni stil zivota?
Ko je kriv sto me boli ruka, peta, vrat, glava…u name it?
Ko je kriv za moje nezadovoljstvo?
Ko je kriv za moju nesanicu?
Ko je kriv za moj neuspjeh?
Ko je kriv sto nisam napredovala u poslu?
Ko je kriv sto nisam za ljubav svog zivota vjencana?
Ko je kriv sto nemam tih X djece koje sam htjela da imam?
Ko je kriv sto nisam nikad putovala oko svijeta?
Ko je kriv sto se ne sjecam sta me cini sretnim?
Ko je kriv sto zivim tu gdje zivim?
Ko je kriv sto ne radim to sto zelim?
Ko je kriv sto nemam motivacije za trening?
Ko je kriv, pa ko je kriv??

Pitanja moze biti hrpa, mozes sebi milion pitanja postaviti, ali su ta pitanja skroz bezvrijedna, jer mi svi trazimo neki excuse, mislimo da ce nam biti bolje ako bude postojao neki krivac svemu….Ali ja mislim da krivac ne postoji…
Svak je odgovoran za svoj zivot i za svoje pojedinacke zivotne odluke…Samo u jednom danu se napravi hiljadu odluka, bez da se razmislja o tome aktivno. Od toga kad se ujutru probudis, razmisljas hoces li se odmah probuditi ili da li da jos 5 min snooze, ili razmisljas sta ces jesti za dorucak, ako ces stici jesti. Ako ces s jednim ili drugim vozom na posao. Da li da obuces jednu jaknu ili onu malo topliju. Da li ces stici odvesti djecu u vrtic na vrijeme ili ce poceti belaj praviti prije odlaska tako da ces kasniti na posao jer neces stici na taj voz koji je potreban da uhvatis da ne bih kasnio…Kad treba da spremas hranu opet se moras odluciti, sta da pravis, da li imas sve ili mozda moras odluciti da posaljes nekog u prodavnicu ili da sam odes u nabavku namirnica….znaci sve su to odluke…
Da li da upises dijete da trenira taekwon-do ili ples. Da li da ide muzicku akademiju ili da ih pustis da budu djeca i da budu bez obaveza…koliko im dopustiti da gledaju ipad i crtane filmove…sve je rijec odluka….
Da li da jedu jednom sedmicno bombone ili da ih pustis da piju sok i jedu slatko kad im je ceif…

To je zivot…

Ja se divim ljudima koji imaju pozitivan duh i koji sebi postave ciljeve i ostvarivaju svoje zelje iako imaju sve protiv sebe. Uvijek mi naumpadne jedan plivac koji je trebao ici s drustvom da kampuje, roditelju su bili protiv da ide a on je htjeo da ide i tako da su ga nakraju ipak pustili. U jednom momentu kad je prelazio prugu se nesto desilo, jedino cega se sjeca je da je dobio jedan neugodan osjecaj cak mislim da je spomenuo da misli da su ga neki momci ganjali, i u drugom momentu je probudio se u bolnici, ostao je bez jedne ruke i obe nogu…. Nikad se nije saznalo koji su to momci bili tj ako ga je iko ganjao, ali za sad se misli da je on trcao i da je zapeo na sinu i pao i da ga je zatim voz udario…

Pokusala sam zamisliti tu nocnu moru. Od toga da imas curu i da si pokretan istreniran, da u drugom momentu se probudis bez ruke i nogu i da ti pricaju kako si nesto strasno dozivio…Prije par godina  sam gledala jedan program o njemu i divim se njegovim stavom…Momak je vratio se plivanju….cura ga je kratko nakon tog incidenta ostavila, nasao je novu curu (iako ga ne znam nekako mi je bilo drago radi njega), osvojio je par medalja u plivanju pricao je o paraolimpics i dijelovao je jako pozitivnog duha nekako mi je dijelovalo kao da voli zivot i da je jako zadovoljan!? Tako je pozitivan da se pitam koliko psiholoski sesija je imao da taj mentalitet ima, ili jednostavno je mozda takav uvijek i bio? Najvjerovatnije mu je najvise njegov plivacki mentalitet pomogao, sto je se aktivno bavio i jako istreniran bio prije te nesrece…

Momak je odlucio da preuzme kontrolu svog zivota, da prozivi i ucini najbolje sto moze, a ne da energiju ulaze u to kako je sve ne fer prema njemu, i da trazi krivca sto je on takvu nesrecu imao i sto mu je tako se sve dogodilo…sto nema iste predispozicije za uspjeh kao sto je nekad imao…i sto ostali vrsnjaci idalje imaju…Vjerujem da roditelji osjecaju jako veliku krivicu jer ipak su ga pustili na to kampovanje iako su iz prve bili protiv da ide…ali eto opet ja o krivcu…a rekla sam da je ne bitan krivac…Cinjenice su te koje se racunaju…

Life is not always fair…

Sta se moze izvuci od svega?
Mozda da se:

• Pokusa raditi to sto te cini sretnim i zadovoljnim…
• Radi i zivi kako sam zelis, a ne kako ostali i kako okolina ocekuje…
• Bolje probuditi se danas a ne za 20 godina i tad traziti krivca sto nisi zivio i radio kako si zelio…
• Postavi sebi ciljeve, i sjeti se svega sto te cini zadovoljnim…bilo to samo uzeti “kafu to go” i setati ulicom…
• Iskoristi svaku situaciju za smijeh…druzi sa ljudima koji ti daju energiju i osmjeh na licu…
• Prestane kukati i imati samosazaljenje…
• Treniraj, jer ako nista se luci jedan specificni protein u mozgu koji je potreban, bolje se spava, bolje se pamti i bolje samopouzdanje ti daje a smanjuje anhedoniju…Zasad to nek bude to…Post je duzeg a mozda ne najpozitivnijeg karaktera 🙂 ali who cares…

CARPE DIEM..:) Zivot ne ide u reprizu…:)