Kako sam citala knjigu o sebi koju sam pisala kad sam imala 14 godina, skontala sam da se to nesto moje negdje izgubilo. Ne znam kako tacno mislim ali imam neki osjecaj da mi svi ustvari znamo sta iskreno zelimo i sta volimo raditi. Samo pitam se kako da sam onda toliko dugo vremena radila nesto sto uopste ne volim u cemu uopste ne uzivam, nit vidim kakve car tu nit kakvog napretka?
Kad sam se promijenila da ne cijenim svaki dan svog zivota i ne bacam ga u nesto sto nije vrijedno mene?
Mislim da sam na dobrom putu jer kazu da je najteze sam sebi priznati poraze. Nadjemo sto neki izgovora za zivot sto je kakav i jeste. Cesto dijeluje kao da najvise ulazemo energije u razmisljanju. Naumpadne mi moj kiropraktor koji mi je odgovorio na pitanje zasto su djeca neumorljiva, a dok mi odrasli se brzo umaramo. Kaze da su izucavanja pokazala da su djeca neumorljiva jer ne razmisljaju. Nas odrasle najvise razmisljanje smori. I mogu vam reci da ima poentu.
Uzimam sebe kao primjer. Ja sam svaki put kad sam se suocila sa nekim problemom rijesavala to sa poslom i jos vise posla. Znaci mislila sam da su pare i jos bolja ekonomija izlaz mnogo toga. A ustvari je to samo bio nacin da ne razmisljam o tome sto bih stvarno trebala. Nacin da aktivno ne uzimam odluke, nego sam potiskala svoje zelje i osjecaje toliko da nakraju nisam ni znala sta zelim i osjecam. Od silnog posla i od silnog ne spavanja sam nakraju stvorila neko jako nezadovoljstvo. Unistavala sam se dugi niz godina a nisam toga ni svjesna bila.
S istinom se kad tad suoci na jedan ili drugi nacin. Nekima se pruzi sansa da isprave svoje lose zivotne poteze i da pocnu ispocetka a neki ne vide rijesenje i boje se razmisljati i osjecati. Boje se baciti u nesto nepoznato i razmisljaju sta ce ko misliti o njima vise nego sto razmisljaju sta je za njih najbolje. Neki se boje da ce pokvariti imidz sebe i svoje porodice. Strah ih je reci sta stvarno misle i osjecaju ili pokazati da se lose osjecaju i da nisu nepobjedivi ili mozda da su dosli do dna. Neki zele da imaju podrsku u svemu a svak zna da za velike stvar nema podrska. Podrsku dobijes tek kad si nesto uspjeo ili dokazao ili kad je prekasno. 🙂
Citam po netu kako svi obecavaju sebi nesto u novoj 2016.godini.
Pocele se postavljati slike s treninga, na facebooku se check in radi po raznim teretanama. Kazu da po teretanama najvise ljudi trenira pocetkom nove godine tj u januaru. Ovima koji se i ostalim mjesecima bave s dizanjem tegova i slicno se iritiraju i pokusavaju naci alternativna mjesta treninga samo da se ne krecu u teretani jer je guzva i kako oni kazu “ljudi koji inace netreniraju svi odjednom otkriju teretanu i da se tu krecu” samo smetaju…Znam po sebi tako sam i ja dosad radila, glavna mi je bila kako cu se do godine istrenirati da budem fit kao nekad, u svakoj novoj godini je redovan cilj bio Beach x-2015.:)))
Ja sam odlucila da godina 2016. pocne s tim da odsad svaki dan bude jedan dobar dan. Odlucila sam da pratim svoje zelje i snove, iako ih sad nemam definisane da makar pokusam iskopati duboko iz sebe. Odlucila sam da ne obecajem sebi nista i ne postavljam prevelike ciljeve. Da me ne zanima extra sta ce ko misliti, jer ja ne mogu drugacija biti. JA sam JA…s svim manama i vrlinama…
Sretna vam svima Nova 2016. Godina 🙂 Let Life Begin 🙂