Surova istina djece bez roditelja

Razmisljam ovih dana pocesto kako bi to izgledalo da ja preuzmem odgovornost i da brinem o jednom djetetu…

Svaki dan izbjeglice dolaze, satori se sklapaju i svugdje se trazi pomoc. Na migrationsverket (ured imigracije?) se traze ljudi koje ce pomagati makar u tome da nabavljaju sokove i sta sitno da izbjeglice ne popadaju dok cekaju. Tamo zna biti i po 12 h cekanja, podrazumijeva se bez “icega”. Zamislite kako je doci s jednim djetetom, a nekamol vise djece kojima trebaju ciste pelene, koja su zedna, gladna, kojima je hladno a nemaju ni prebijene krune u dzepu a nit imaju sta sa sobom…strava i uzas…

Vani je vec zimska doba i temperatura je danas bila  -6 C! Jako puse, i vjetar hladni tacno u koste udara, ja koja nosim zimsku jaknu i debele strample ispod hlaca se smrzajem a nekamol izbjeglice koje bez jakne dodu i u papucama sjede po ovom minusu..uzas..

Koliko je samo djece doslo u Svedsku bez roditelja…i koliko ih je na putu…Nije bas da ima svemu kraj…situacija je takva i tek sad se primjecuje koji je nemir po svijetu, situacije ne djeluje kao da ce se poboljsati, cak imam osjecaj da se i u Svedskoj priprema polagano i da se moze zaratiti.

Ja sam prosle sedmice bila kod mame i tate u Skövdeu. Malo je reci da ti ljudi zasluzuju medalju bolju od nobelove nagrade…da su svi kao oni i da svi uzimaju vise odgovornosc koliko bi ovaj svijet bolje izgledao…

Moji roditelji vec preko 3 godine (mozda je cak i preko 4 godine) cuvaju djecu koja su dosla bez roditelja u Svedsku da traze azil. I mogu vam reci da se i meni pocinje ta ideja svidjati da je mozda vrijeme da i ja pokusam doprinjeti s necim kao gradjanka ove zemaljske kugle i da uradim to sto je u mojoj moci i da pokusam i ja makar jedno dijete pored svojih dvoje da pomognem…

Lijepo je kad dodes u kucu u kojoj si odrastao i kad vidis da ne stoji prazna, da je idalje puna zivota kao kad smo brat, sestra i ja u njoj zivjeli. Ok, ima naravno mana sa tim kad zivi neko drugi u “mojoj sobi”…jer ne mogu vise doci kuci a da spavam u svojoj sobi jer tu sad jedan djecak zivi. Ali idalje je ok, jer ja mogu i u dnevnoj ti par noci spavati i to sa osmjehom na licu jer kad vidim koliko ta djeca, odnosno ta tri djecaka koja sad zive tu od ljetos moje roditelje vole i koliko ih cijene i postuju. Bude mi drago, jer mi ljudi smo ipak socijalna bica. Sta bi moj tata koji je pedagog i koji je radio cijeli zivot sa djecom sad u penziji toliko radio sam dok je mama na poslu? Ovako makar vidim da se bori/bore (jer tu rade kao i dosad sto su uvijek radili u timu) za ovu djecu, uce ih svedski, odgajaju i uce kulture i kako se ponasati, pokusavaju da ih integrisu u ovoj za njih novoj okolini, vode ih doktoru, zubaru, idu na sastanke roditeljske etc etc..

Jako je impresionirajuci da djeca koja su dosla kao nepismena (analfabeti) nakon samo 3 mjeseca vec citaju i pisu. Uce i treniraju, kad sjednu da gledaju TV moji ih dizu i kazu da se mora i na trening tako da se pokupe i odu na bazen i plivaju ili dizu tegove.

U septembru kad sam bila, nisam se mogla fakticki ni sporazumiti sa njima. Pricaju afganski, engleski skroz slabo (par rijeci) i mahala sam i rukama i nogama da razumiju sta ih pitam ili sta im govorim.

A sad kad sam bila znaci samo 3 nepuna mjeseca otkad su dosli, oni vec polagano razumiju sta pitas i pricas i polagano se mogu konverzacije voditi. Velika je to stvar…i jako su nasmijani, i zadovoljni. Ni blizu nisu kao sto su bili prvi put kad sam ih upoznala.

I zamisljam samo zadovoljstvo koje tek mama i tata imaju kad vide da mogu tako pomoci djeci o kojima niko ne brine…

Prije ovo troje djecaka koje sam maloprije spominjala su bile 2 curice i jedan djecak tu u kuci kod mojih roditelja. Medjutim cim su postali punoljetni tj cim su napunili 18 godina opstina je njih premjestila u izbjeglicki kamp. Pravila, zakon su takva da mama i tata imaju pravo ih cuvati samo do osamnaeste godine.

Da nastavim pricu prosle sedmice…Taj isti dan kad sam ja dosla kod svojih u Skövde prica mi mama kako je bila jedna od tih cura M., sa svojom kolegicom Ajsom.

Ta cura M. je zivjela kod mojih roditelja oko godinu dana i odselila ljetos. Imali su sa njom dosta pubertetskih problema i nekad su jedva izlazili na kraj. Jedna je cura imala psihicki problema pa je jedne prilike vene rezala…Znaci nije to sve bajno i jednostavno…Cak je taj dan moja kcerka od pet godina bila tu u posjetu kod majke i dide, tako da je kcerka se pitala zasto je ta seka – njena “cokoladna prijateljica” uradila tako nesto i sama se porezala…Valja izaci na kraj s tom traumatiziranom omladinom..al hajd sve je dobro dok se dobro zavrsi…

Vjerujem da je mojim roditeljima sigurno par puta proslo kroz glavu da se moraju rijesiti te djece. Vece probleme s njima imaju nego sto su s svojom rodjenom ikad imali…

Ali eto i ta djevojka M. je nakraju skontala koliko joj je dobro bilo dok je bila kod njih, i koliko su se oni trudili oko nje. Naravno tek je skonala kad je napunila 18 godina i kad su je premjestili u izbjeglicki kamp, gdje sad zivi kao u zatvoru.

Malo ko prica o tim stvarima i ne pisu o tome u novinama bas. A djeca (za mene djeca jer nije bas da si odrastao sa 18 godina) po tim izbjeglickim kampovima su u goroj sredini i gore im je nego ljudi koji su u zatvoru.

Mama je naravno djevojcicu M. ispratila do kampa. I samim tim sto je cula i vidjela svojim ocima kakva je situacija u tom izbjeglickom kampu je zaprepastila se. U kampu je strava i uzas. Djeca koja dodu tu dobiju jedan tanjir, jednu casu, jednu viljusku, kasiku i noz. To nose sa sobom u kantinu kad je rucak i vracaju nazad u sobu pa operu poslije svakog obroka. U svakoj sobi ih zivi oko 5-6 i rasporedjeni su po krevetima na spratu. Dok cekaju azil tu zive i lude jer neki nemaju ni pasosa tako da i da zele gdje ici oni ne mogu…jedna mala je pokusala da izvrsi samoubistvo pa je skocila sa treceg sprata…Sta dalje da se kaze…jadna su ta djeca…:/ a slabo para imaju..tako da mislim da se i djeca nakraju pitaju sta li tu rade i sta su oni kome skrivili pa da tu budu…tuzno je to…:/ a ti kampovi nisu po gradovima negdje u centru ili nekoj carsiji. Nego su odvojeni od civilizacije vecinom tako da tu nikog nema nit mozes gdje da odes pa da neko drustvo van tog kampa upoznas.

Ta ista djevojcica M. koja se x puta nije javljala na telefon, koja pobjegne tako da su je moji morali traziti i koja je pravila toliko problema, ona je u kampu se skroz promijenila. Pocela je da zove mamu x puta na dan, da je moli da je spasi..

Mama ako se ne javi ona njoj ostavi poruku ili preko vibera joj salje voicemessage gdje je moli i govori help me, trebas mi pomoci…tuga je to…

Mama joj je sredila da ide u skolu tu gdje je isla prije nego sto su je prebacili u kamp dok je zivjela kod mojih. Tako da sad svaki dan ide u skolu prilicno blizu moji roditelja koji su udaljeni jedno 20 km od tog kampa. Pocesto tako i navrati kod njih i zadnji put je povela i kolegicu. Spremi nekad i hranu kad dode i posjetu kod mojih.

Cak je mene zapalo malo salate sto je taj dan spremila. I mogu reci da sve sto je kuhala dosad dok je prije zivjela kod mojih da je jako ukusno bilo…puno luka i zacina ali idalje jako ukusna jela 🙂 Prava africka kuhinja.

Mojima je sad srce na mjestu kad su i nju uspjeli koliko toliko izvuci i izvesti na tacan put. A vidi se koliko ih ova djevojcica M. sad voli tj koliko ih sad cijeni i postuje. Toliko da sad samovoljno dode u posjetu samo da ih vidi…:/ A kad se skonta, koga to ona ima ovdje u Svedskoj osim njih? Oni joj dodu sad kao jedini koji se brinu o njoj…i kojima moze da vjeruje…

To be continued…