Da li se usudjujete odgovoriti na ova pitanja?

Kad dobijete pitanje, “Ko ste VI?” moze biti jako tesko znati kako da odgovorite. Postoji toliko mnogo stvari koje radite, mislite i osjecate.

Razlicite stvari pomazu u oblikuvanju covjeka. To bi moglo biti kako vasa porodica izgleda, kako ste odrasli, s kojima se druzite i sve ostalo kroz koje prolazite. Tu mogu biti i ocekivanja kako da se ponasate i osjecate. Sve te stvari su dio vaseg identiteta. Dok god ucite nove stvari i otkrivate nove strane sebe, mozete se i promijeniti.

Mozete biti jako dobri u nekim stvarima a slabiji u drugim. Mozda drugi vide stvari kod vas kao covjeka koje vi sami kod sebe i ne vidite. Ili znate stvari o sebi koje drugi ne vide.

Drugi put kad zelite da nekog bolje upoznate mislim da vam ova pitanja mogu pomoci:

– Ko ste Vi?

– Cime se bavite?

– O cemu sanjate?

– O cemu razmisljate?

– Kako izgleda jedan standardni dan u vasoj svakodnevnici?

Razmislite takoder koliko dobro znate osobe sa kojima provodite zivot.
Znate li uopste sta bi Vi odgovorili?

Ko se usudi odgovoriti na ova pitanja dobije poklon :p

Ja sam sinoc razmisljala o tome kako malo znam o ljudima i to malo se pretvara sve vise i vise u jos manje….Uredu je to sto ja ne znam skoro nista o ljudima sto pisu po voxxyzu ili neke ostale mreze kao fb, ali kad skontam da ja ni o ljudima sa kojima sam odrasla ili sa kojima se druzim ne znam. Tu vec postaje zastrasujuci. Jer kako ocekivati da svijet postane bolji ako se svi pretvore u mene u osobu koja se najvjerovatnije po nekim mjerama smatra standardnom?

Mislim da ljudi polagano gube predstavu ko su, mozda mi svi nismo ni svjesni koliko ovo nase neangazovano ponasanje i nezainteresovanost utice na sve ovo sto se desava po svijetu.
Mogu uzeti sebe kao primjer (neprimjer ;)). Ja imam iste komsinice vec sigurno 3 godine. Idalje jedino sto znam o njima je da su zaposlene u jednoj predskoli i da su to dvije sestre koje tu zive zajedno i zajmaju stan u drugu ruku. Opsto o svom ulazu gdje ima 10 stanova nista ne znam skoro o nikom. Nisam kod nikog u stanu bila a nit je ko kod nas bio a tu vec zivim 5 punih godina. Nemam pojma ko se s cim bavi, ne znam cak ni kako se zovu i mogla bih proci pored njih u gradu bez da uopste znam da smo komsije….Mogla bih toliko toga napisati ali je nekad bolje na vrijeme se zaustaviti…pojava otkad sam pocela blogati je da mi nekad odlutaju misli i sorry sto dijelujem nezadovoljna i negativna 🙂 Ljudi svi vole pozitivu a tako i ja.

Razumijem donekle da moze iritantno biti kad neko sto zivi na zapadu i kojem je zivot sredjen pise negativno i da je jos na to sve nezadovoljan. Mozda cak razmisljate kako se usudjuje pisati takvu glupost, i najradije bi se zamjenili sa mnom zivot pa da osjetim sta je prava neimastina i sta je borba za opstanak. Ko zna? Ja mogu samo da spekuliram 🙂 Meni kao meni je najvaznije samo da imam pravo pisati sta zelim i da imam pravo reci sta mislim. I ovaj blog mi donekle sluzi kao dnevnik gdje pisem svoja razmisljanja, ko zna mozda nekad u buducnosti neko bude htjeo da zna ko sam ja i pokusace skontati pomoc postova 😉

Kad malo blize razmislim skontam da moji postovi nemaju nikakve veze s mojom svakodnevnicom 🙂 Bilo bi jako zanimljivo uci u mozak ljudi koji te ne poznaju i gledati sam sebe iz ociju nepoznati ljudi a doduse i obratno iz ociju poznati 🙂 Zvucim skoro pa da mi je vazno misljenje koje ljudi o meni imaju ali ne, vise mi je samo zabavna pomisao. Mene vise brine ta pomisao ako je to sve tako povrsno i ako smo mi vecina ljudi povrsni, od koga ocekivati pomoc ako nekad bude zatrebala? Danas se racuna sve med i mlijekom, jer nije bas da zivimo u jednoj drzavi gdje se ratuje, ali sta je sa sutra, u neimastini nema granica i kazu muka te na sve moze natjerati? Mislim da mi najbolje na to pitanje mogu odgovoriti ljudi koji su dozivjeli rat. Jer ipak vjerujem da su koliko toliko vecina tad bili u tom uhvaceni, kako jedan dan sve imaju, a sutradan ostanu bez svega…

Jedino s cim ja mogu to porediti je kad sam zavrsila u invalidskim kolicima…Tad sam ustvari tek skontala koji su mi ljudi iskreni prijatelji a koji nisu. Nisam ni tad koliko sam nakon par mjeseci. Jer u pocetku ti svi pomazu a nakon mjesec dana vec svima dosadis. Takvi smo ti mi ljudi. Danas dzenaza, a sutra vec zaboravljen..Ili? 🙂 Reci cemo da ipak nije bas sve tako crno i bijelo…:)

Slika sam ukrala sa neta 🙂 linkujem je.:)

https://www.youtube.com/watch?v=PdLIerfXuZ4