Prvo je nastavnica muzike prelazili gradivo muzike i zasto je bitno da djeca rano pocnu pjevati i muzikom se baviti. Zatim je i nas roditelje aktivirala da nebi zaspali i da razumijemo kako je zabavna muzika i kako je ucenicima zabavno na casovima. Ovo je snimak sto sam uspjela snimiti, nastavnica nas je samo 2min prije toga nego sto sam ovo snimila podjelila nas roditelje u 4 razne grupe i otpjevala svaciju melodiju i zatim smo zajedno svi pjevali.
Ovo je jako zabavno bilo (nama roditeljima) i mislim da ce svakom roditelju ostati ovaj momenat u sjecanju.
Ko zna mozda ovaj snimak nekog nastavnika bude inspirisao da tako nesto uradi na sljedecem roditeljskom sastanku 😉
Ima nas jako mnogo sto smo rodjeni u Svedskoj a porijeklom iz bivse Jugoslavije.
Ja vec dva vikenda za redom idem u Skövde, i razmisljam cak i ovaj da odem. Razlog prvog vikenda je ustvari bio da idem u Göteborg na seminare za nekretnine, a Skövde je trebao samo da bude jedan stop na putu gdje posjetim svoju familiju i nastavim dalje.
Medjutim majka mi se razbolila pa je u bolnicu sa upalom pluca zaglavila, a mama i tata mi u Turskoj bili tako da sam odlucila da ostanem tu u Skövdeu. Zamjena svojima, a ujedno su i zahvalni u bolnici kad im neko moze tumaciti. Jer jako je neugodno doktorima kad rade razne stvar pacijentu, a da ne mogu objasniti sta rade i zasto…dalje da ne objasnjavam..ima njih ovdje na portalu koji su uskoro u tim godinama, pa da ih ne strasim 😉
Vikend je ispao puni pogodak, jer mi se ujedno zadesio moj najbolji prijatelj iz djetinstva koji takoder ne zivi vec preko 15 godina tu u Skövdeu, tako da smo izasli, druzili se i catch up…kao u stara dobra vremena.
Ima nesto specijalno s rodnim gradom, i uvijek ce to tako biti. Kao sto moje roditelje cijeli zivot vuce njihov rodni grad Bosanska Krupa, tako ce i za mene Skövde uvijek biti nesto sto me veze za moje dijetinstvo. Kad izadjem u Skövde sretnem vise poznanika nego u Stockholmu gdje vec preko 10 godina zivim.
U Skövdeu je skoro sve kao i prije, samo malo bolje. Grad kao grad cvijeta, ljudi u njemu su layed back i nisu uopste ubrzani kao u Stockholmu, nego mi se cine cak i da su usporeniji nego nekad davno prije. Primjetila sam cak da mi smeta kako pricaju, nekako usporeno, i jako tesko slusam duze price, jer izgubim fokus hehe…Pomalo me i stres hvata od mirnoce, ali idalje to nije neki usporeni grad. Grad ima sve sto se pozeliti moze. Ali o nocnom i danjskom zivotu mogu u jednom drugom postu nekad pisati..heh
Zadnji put kad sam bila u Skövdeu smo se par nas sastale u Boulognerskogen. Poveli smo djecu da se upoznaju i da se zajedno igraju, a mi sjedile fino nadgledale i odigrali jednu tracpartiju. ;)) Prelijepo nam je bilo, i nadam se da cemo odsad malo cesce se sretati, ujedno djeca da se upoznaju i povezu. Ipak smo mi, tj ljudi sto su zajedno odrasli kao druga i treca generacija stranaca u inostranstvu posebnog karaktera, svak na svoj nacin, ali se idalje razumijemo na jedan nacin koji malo ko razumije koji nije prosao to isto djetinstvo…
PS. Vi koji zelite i koji ste zainteresovani da slijedeci put ucestujete u tracdruzenje, slobodno se javite da i to dogovorimo. Ptica mi je neka sapnula da se slijedeci susret moze organizovati u Zoloskom vrtu u Boråsu..heh..
Pozdrav raji iz djetinstva, pogotovo svim “juggar på Östermalm” :))
Odlucila sam da je vrijeme da se predstavim, ionako nije bas da imam razlog da se krijem. Uzela sam nick Hathor prije skoro 2 godine iz razloga sto ionako nisam znala ni o cemu cu pisati ni koliko istinito i otvoreno, a sad mi je ionako toliko svejedno da uopste ne mislim vise da trebam nekog stititi, a kamol sebe. Stojim iza svega sto napisem i uradim, i nije me sramota, bila to neka glupost ne bila koga briga, ja sam samo human 🙂
Ja kao Majida volim hrabre, otvorene, poduzetne, svestrane a i karakteristicne osobe. Volim fakticki sve ljude koje me podsjecaju na mene. Volim ljude koje se ne boje stojati iza svojih radnjih, svojih misljenja i kojih nije strah misljenje drugih ljudi. Mene cak i ne zanima vise ako ce neko sta ruzno reci ili sta ce ko misliti o meni. Volim iskrenost i ljude od rijec, u kojih je svaka rijec, poput obecanja. Volim i cijenim osobe koje misle srcem kao ja a ne kojima je sreca i misljenje ostalih ljudi u svojoj okolini bitnija nego vlastita sreca. Volim ljude koje nije strah “turn upside down” za pravu stvar i za stvar u koju oni vjeruju. Volim ljude avanturistickog duha a takvih sam imala priliku upoznati prilicno mnogo i zahvalna sam tome.
Volim karizmaticne osobe kojih nije strah nekonvencionalnih ideja i metoda. Kratko i jasno volim sve ljude koji me cine sretnijom, zenstvenijom, zadovoljnijom i kojima ne moram objasnjavljati kako se ponasa u raznim situacijama i zasto neke stvari nisu uredu a neke jesu.
Ja jako vrijednujem istinu, “the truth and nothing but the truth”…
Zelim nekad u zivotu napisati svu istinu, da se zna kako su stvar stojali i kakvi su neki ljudi zaprave bili…ali tu ima ona pametna za sve ima pravi momenat.
Time is changing so am I…
Naivnih je previse i vjerujte mi na rijeci, nije to pozitivna osobina, jer naivni nemaju sanse medju vukovima i lisicama. Mnogo nas koji smo odrasli u inostranstvu smo nauceni da budemo naivno fini i da trpimo mnogo a slabijim da popustamo…
Nisam dugo izlazila, imam osjecaj kao da sam u svom nekom balonu zivjela. Bila sam u svom nekom svijetu i fokusirala se na sve ostalo kao npr. da ostvarim svoje snove i postignem svoje ciljeve sto prije. Toliko sam fokusirana bila da sam sve najblize prijatelje zapostavila. Blago receno izbjegavala sam sve sto ustvari cine zivot zivotom.
2016. je i odlucila sam se poboljsati i proraditi na toj tacki, tj. radit cu na tom da se opet polagano pocnem druziti s svojim nekad bliskim prijateljima.
Prije dva dana sam izasla sa Sophie. Dosle smo do zakljucka da ima vise od godinu dana otkad smo se zadnji put srele…cisti dokaz koliko sam usla u svoj dreamsvijet.
Izadjemo mi na Stureplan i “parkiramo se” u nekakvoj basti, mjesto bas po mom ukusu. Cist vazduh, nigdje smrada od cigara, ljudi pristojni i mirna kulturna atmosfera, tacno onako kako treba da bude…
Ispricamo se nas dvije i odlucimo da vidimo kakva je atmosfera u clubu. Stanemo do Dj:a jer tu nije guzva i nekako slobodno mozes stojati a dijeluje kao najsigurnije mjesto.
Prodje malo i ugledamo sampanjac i dvije flase Loka na nasem stolu. Kontam se koja steta, jer je taj neko minimum 150 eura platio tu flasu sampanjca, a nijedna od nas ga nece ni probati. Al hajd, sta ces to je muski mozak.
Odlucim da idem kuci, dovoljno dva sata sto sam bila, za pocetak i odlicno 🙂 I bas razmisljam nesto reko moracemo se “svi” sresti, misleci na njenog momka Michela kojeg takoder dugo nisam vidjela. Michela inace znam bolje nego Sophie, jer sam se s njim druzila prije nego sto sam odselila u Njemacku, a to je period prije nje. Kako vrijeme leti, ne mogu da vjerujem da je vec 13 god proslo od tad.
Samo sto sam pomislila na njega, kad on meni za’ ledjima…Reko otkud ti? 🙂 I Sophie gleda u mene, kaze jesi li ti njemu poslala nasu lokaciju?
I sigurno je jedno 10 puta to pitala, a ja se smijem, jer nisam ni pomislila da moze tako nesto pomisliti…To bih mozda nekad davno i bilo za ocekivati od mene…a sad, sad mi nije ni na kraj pamet bilo da tako nesto radim :))
Pitam otkud joj ideja da ja tako njemu saljem lokaciju jos pogotovo ako je izasao s svojim muskim drustvom…za mene nema logike…al hajd zenska posla..:)
I nekako je cudno bilo, jer koja je vjerovatnoca da se na istom mjestu sretnemo, od toliko raznih mjesta u Stockholmu.
Krenemo mi kuci, ali hajd reko usput da se pozdravimo s Michelom i s njegovim drustvom. Taman i Martina srele a Martin je od mog jednog prijatelja mladji brat. Upoznala sam ga kad sam studirala u Borlängeu isto tu negdje prije 14 godina. Martin je tad bio u posjeti kod svog brata.:)
Ni 00 sati nije bilo a ja vec umorna, reko odoh kuci, i Michel da bude ljubazan naruci taxi Uber. Pozdravimo se sa drustvom, a vidim Michelu cudno sto idemo. 🙂
Krenemo ja i Sophie kuci i ona pocne pricati o Floridi i Bahamima, jer su tamo za Novu bili, zatim pocne pricati o Route 66 i kako vec godinama misli o tome i da bi jako cool bilo da odemo na roadtrip. Ja je slusam ali isto kao u magli, nekako mi je bila weird situacija, kao kakav dejavu…nisam je dalje ni slusala nego sam se pozdravila, pozelila joj laku noc i pustila da mi misli odlutaju…Route 66 it is…
Lijepo je vecer bilo i trudit cu se da nam slijedeci susret ne bude za jos godinu dana :p
Ne isplati se cekati
Ne isplati se ocekivati
Ne isplati se mastati
Ne isplati se planirati
Ne isplati se forsirati
Ne isplati se sanjati
Ne isplati se mnogo sta…
Ali kad bolje razmislim, ko je uopste rekao da se u zivotu mora sve isplatiti?
Ovo je taj svijet i ta okolina u kojoj mi svi zivimo. Razljutio me je ovaj video jer je iz mog komsiluka, i krecem se tu svakodnevno. Ovo je dokaz i dobra slika ljudi u danasnjem svijetu. Zamisljam situaciju da je negdje jos u nekom manjem gradu gdje ih ne prolazi toliko, a kad se ovako nesto desava u najcentralnijem dijelu Stockholma, gdje ljudi prolaze sad pa sad, sta je tek sa ostalim svijetom?
Ovaj socijalni eksperiment je snimljen pored jednog parka zvani Vasapark. Covjek lezi u snijegu i snimali su tajno da vide koliko ljudi prodju pored bez da stanu da mu pomognu i po mojoj nekoj procjeni mislim da je oko 19-20 navecer snimano jer su prodavnice zatvorene.
U nadi da ce nas sto vise ovaj video pogledati i skontati koliko je vazno da se pomazemo, shaream ga. Dovoljno je da jednom insanu pomogne i mission accomplished. Ne znam kako je dole na balkanu, mozda nema ni snijega, a mozda ljudi dole ne dozivljavaju napade pa da se tako sruse po snijegu ili mozda ne izlaze sami po minusu? 🙂 Ovo je uglavnom surova istina zapada i zapadnjackog mentaliteta. Kad oni pored nekog svog jos prilicno urednog prodju bez da mu pomognu, kako tek reaguju na nekog neurednog beskucnika, ili na nekoj jadnoj izbjeglici koja dode ovamo u nadi za bolji zivot i prosi bosa po ovoj zimi…
Kad dobijete pitanje, “Ko ste VI?” moze biti jako tesko znati kako da odgovorite. Postoji toliko mnogo stvari koje radite, mislite i osjecate.
Razlicite stvari pomazu u oblikuvanju covjeka. To bi moglo biti kako vasa porodica izgleda, kako ste odrasli, s kojima se druzite i sve ostalo kroz koje prolazite. Tu mogu biti i ocekivanja kako da se ponasate i osjecate. Sve te stvari su dio vaseg identiteta. Dok god ucite nove stvari i otkrivate nove strane sebe, mozete se i promijeniti.
Mozete biti jako dobri u nekim stvarima a slabiji u drugim. Mozda drugi vide stvari kod vas kao covjeka koje vi sami kod sebe i ne vidite. Ili znate stvari o sebi koje drugi ne vide.
Drugi put kad zelite da nekog bolje upoznate mislim da vam ova pitanja mogu pomoci:
– Ko ste Vi?
– Cime se bavite?
– O cemu sanjate?
– O cemu razmisljate?
– Kako izgleda jedan standardni dan u vasoj svakodnevnici?
Razmislite takoder koliko dobro znate osobe sa kojima provodite zivot.
Znate li uopste sta bi Vi odgovorili?
Ko se usudi odgovoriti na ova pitanja dobije poklon :p
Ja sam sinoc razmisljala o tome kako malo znam o ljudima i to malo se pretvara sve vise i vise u jos manje….Uredu je to sto ja ne znam skoro nista o ljudima sto pisu po voxxyzu ili neke ostale mreze kao fb, ali kad skontam da ja ni o ljudima sa kojima sam odrasla ili sa kojima se druzim ne znam. Tu vec postaje zastrasujuci. Jer kako ocekivati da svijet postane bolji ako se svi pretvore u mene u osobu koja se najvjerovatnije po nekim mjerama smatra standardnom?
Mislim da ljudi polagano gube predstavu ko su, mozda mi svi nismo ni svjesni koliko ovo nase neangazovano ponasanje i nezainteresovanost utice na sve ovo sto se desava po svijetu.
Mogu uzeti sebe kao primjer (neprimjer ;)). Ja imam iste komsinice vec sigurno 3 godine. Idalje jedino sto znam o njima je da su zaposlene u jednoj predskoli i da su to dvije sestre koje tu zive zajedno i zajmaju stan u drugu ruku. Opsto o svom ulazu gdje ima 10 stanova nista ne znam skoro o nikom. Nisam kod nikog u stanu bila a nit je ko kod nas bio a tu vec zivim 5 punih godina. Nemam pojma ko se s cim bavi, ne znam cak ni kako se zovu i mogla bih proci pored njih u gradu bez da uopste znam da smo komsije….Mogla bih toliko toga napisati ali je nekad bolje na vrijeme se zaustaviti…pojava otkad sam pocela blogati je da mi nekad odlutaju misli i sorry sto dijelujem nezadovoljna i negativna 🙂 Ljudi svi vole pozitivu a tako i ja.
Razumijem donekle da moze iritantno biti kad neko sto zivi na zapadu i kojem je zivot sredjen pise negativno i da je jos na to sve nezadovoljan. Mozda cak razmisljate kako se usudjuje pisati takvu glupost, i najradije bi se zamjenili sa mnom zivot pa da osjetim sta je prava neimastina i sta je borba za opstanak. Ko zna? Ja mogu samo da spekuliram 🙂 Meni kao meni je najvaznije samo da imam pravo pisati sta zelim i da imam pravo reci sta mislim. I ovaj blog mi donekle sluzi kao dnevnik gdje pisem svoja razmisljanja, ko zna mozda nekad u buducnosti neko bude htjeo da zna ko sam ja i pokusace skontati pomoc postova 😉
Kad malo blize razmislim skontam da moji postovi nemaju nikakve veze s mojom svakodnevnicom 🙂 Bilo bi jako zanimljivo uci u mozak ljudi koji te ne poznaju i gledati sam sebe iz ociju nepoznati ljudi a doduse i obratno iz ociju poznati 🙂 Zvucim skoro pa da mi je vazno misljenje koje ljudi o meni imaju ali ne, vise mi je samo zabavna pomisao. Mene vise brine ta pomisao ako je to sve tako povrsno i ako smo mi vecina ljudi povrsni, od koga ocekivati pomoc ako nekad bude zatrebala? Danas se racuna sve med i mlijekom, jer nije bas da zivimo u jednoj drzavi gdje se ratuje, ali sta je sa sutra, u neimastini nema granica i kazu muka te na sve moze natjerati? Mislim da mi najbolje na to pitanje mogu odgovoriti ljudi koji su dozivjeli rat. Jer ipak vjerujem da su koliko toliko vecina tad bili u tom uhvaceni, kako jedan dan sve imaju, a sutradan ostanu bez svega…
Jedino s cim ja mogu to porediti je kad sam zavrsila u invalidskim kolicima…Tad sam ustvari tek skontala koji su mi ljudi iskreni prijatelji a koji nisu. Nisam ni tad koliko sam nakon par mjeseci. Jer u pocetku ti svi pomazu a nakon mjesec dana vec svima dosadis. Takvi smo ti mi ljudi. Danas dzenaza, a sutra vec zaboravljen..Ili? 🙂 Reci cemo da ipak nije bas sve tako crno i bijelo…:)
Toliko desavanja a tako malo slobodnog vremena. Skontala sam da kad redovnije pisem da se lakse nakanim da blogam a cim pocnem ostavljati za sutra ta neka misao izgubi svoju jacinu jer sutradan je vec nesto drugo aktuelno i izgubi se nekako “nit” .
Dan kao dan, samim tim sto je prava zima tu i sto se sve bijeli od snijega, ja sam automatski veselija. Jutros kad su me djeca probudila prvo sto smo kroz prozor ugledali je bio pauk kako kaci auto da ga odsljepa. Neobicno je jedino bilo sto je to sve jedan zenski sofer odradio. (Weird sam nekako ovu spojila recenicu, pisem o zenskoj a kao da sam je u muskom rodu napisala..) 🙂
Koliko god znam da je normalno da ima i zenski profesionalni vozaca i kamiondzija ja se idalje uvijek pomalo zacudim. Imam osjecaj da mi proradi moj onaj starinski feministicki mozak kad to vidim a ustvari koga briga i kao da je bitno ko vozi, bitno je da se posao odradi precizno i kako treba.:)
Juce mi se javila jedna kolegica iz Zagreba, ne znam kako ali smo izgubile nekako kontakt i odjednom sam skontala koliko sam ja u zadnji par godina zauzeta sa poslom i sa ostvarivanjem svojih snova da sam skroz zanemarila svoja poznanstva/prijatelje/sebe etc..
U svakom slucaju ta meni jako draga osoba dolazi u Sthlm u maju. Bez da je znala lokaciju mene i mog brata ona je igrom slucaja bookirala hotel u nasem komsiluku. Koja je bila vjerovatnoca za to :)) Vec se radujem tom dolasku i odmah sam zapisala u kalendaru da slucajno ne zaboravim i ne planiram nista drugo.
Danas kad sam se na facebook ulogovala iskocila je jedna slika na profilu sa upitom da li zelim da share moje memorije tj sliku od prije 8 godina a na toj slici Vanesa i ja.
Nikako mi ne ide u glavu kad prije je proslo 8 godina!! Zar je stvarno 8 godina naseg zadnjeg susreta?!…wow…Znaci da nije ni jedno od mojih djece upoznala a ni ja njeno… Moracu jedne prilike ispricati nase cudno poznanstvo. Cudno je uopste da smo se uspjele naci nakon toliko godina i dodatno jos uspjele u kontaktu ostati 🙂 Ta slika sa fb je od naseg prvog susreta nakon dugo godina.
Drugom prilikom cu napisati pricu tog ljeta kad smo se upoznali…a dotad vam svima zelim Laku noc 🙂
Nekad kad upoznas nove ljude znas odmah i osjecas da je to jedan pocetak za jedno krasno prijateljstvo..a ovo je definitivno bilo jedno od takvih upoznavanja…:)
U zadnje vrijeme studiram multisistemske bolesti. Ima puno materiala i nauke o tome, metode lijecenja, terapije etc. Toliko toga ima da se cudim kako sam tako malo znanja o tome imala i kako ranije nisam otvorila oci i otkrila tu oblast.
Primjetila sam da se na svedskom i engleskom moze jako puno informacije naci o bolesti i o metodama lijecenja kao sto su Kognitivna biheviorala terapija (KBT),Mindfulness etc. Na bosanskom se teze snalazim i uopste nisam puno sta na netu nasla. Otkrila sam da u dosta slucajeva pisu stvar koje ne stimaju u potpunosti…
Citala sam o Sindromu hronicnog umora (SHU), to je kako sam ja skontala bosanski naziv za “Adrenal Burnout” ili na svedskom sto je “utmattningssyndrom” (iscrpljenost).
Cudi me kako za istu bolest moze da pise drugacije?
Na nasem jeziku pise da se o SHU jako malo zna i da je nepoznatog uzroka. Pise takoder da je jedna relativno rijetka bolest….Za razliku od svedskih i engleskih “izvora” gdje pise obratno tj. da se jako puno o SHU zna, da je poznatih uzroka, takoder se zna da je najcesca dijagnoza bolovanja…
Pitanje na kojem bih se moglo malo istrazivati i koje ja sama sebi postavljam je: – Da li je moguca cinjenica da su na balkanu zdraviji/sretniji i manje iscrpljeni ljudi iako su prezivjeli rat i ako zive u jednoj relativno nesredjenoj drzavi?
Na osnovu opisa da se pise za SHU kako je jedna jako rijetka bolest, stekla sam utisak, da se u Bosni ljudi psihicki bolje osjecaju, da su zdraviji, i u vecini slucaja da manje rade i da imaju manje psihickog stresa. Ali da ne bih prebrze zakljucke pisala, prvo cu da jos par mjeseci proanaliziram stvar.
Cinjenica je da okolina u kojoj zivis dosta utice na zivot i odredjuje nivo koji je prihvatljiv i koji nije.
U odredjenim sredinama je standard da imas karijeru, da si socijalan i da zaradjujes puno para, naravno da imas familiju i stizes s svim kucnim poslovima. Normala je raditi puno radno vrijeme i pored posla imati jos jedan posao gdje radis “za sebe”, spavati 2-4 h dnevno etc. U tim sredinama se ocekuje da si jako aktivan i ambiciozan, da stizes biti supermama/supertata, da si istreniran i da imas izgled supermodela. Podrazumijeva se da si visokih perfomansi, pozitivan i da sve stizes, i ono sto ne stizes moras da stizes naravno s osmjehom na licu…
Dok se u nekim drugim sredinama ne ocekuje da jedna osoba radi poslove za 2-10 osoba…
Mislim da me psihologija pocela zanimati…
Razmisljam o tome kako to da je u svakoj drzavi osim Bosne SHU najcesce oboljenje? Da li postoji mogucnosti da je broj ljudi koji imaju SHU puno veca nego sto se misli i da je taj % isto velik kao u razvijenim zemljama kao sto su npr. Svedska i Njemacka. Mozda je u biti isti postotak oboljenja na balkanu ali se manje o SHU zna i zbog toga se ne moze ustanoviti tacan broj oboljenih ljudi?
Logika mi govori da ako je jedna bolest jako rijetka, onda nema ni potrebe za tim tretmanima koje ta bolest zahtjeva, i logicno je da je broj ljekara/psihologa koji znaju lijeciti takve bolesti, jako mal/nepostojeci?
Sta ce biti taj dan kad se otkrije da je SHU i u Bosni jako cesto oboljenje i da ljudima treba lijecenje i terapija?
Ko god ne zna cime da se bavi “kad poraste”, nek slobodno pocne studirati psihologiju. Moja procijena je da ce tu biti puno posla u buducnost…
Dobro dosli svi na zapad, mjesto gdje ce nas kapitalizam i zelja za Holivudskim zivotom unistiti…
Citajuci post od sowhat, naumpala mi jedna poznanica koju sam upoznala dok sam studirala.
Ja komentarisem kako je sowhat od toliko jezika izabrala bas svedski da uci. I komentarisem kako je malo stanovnistva sto govori taj jezik tj uporedjeno s jacim jezicima kao sto je kineski, spanski etc…A ova moja poznanica imenom Stina je odrasla u jednom selu gdje je 2000 stanovnika…Ne sjecam se kako se mjesto zvalo, ali sto mi je ostalo u sjecanju je njena zivotna prica.
Od Stine roditelji su prevodili bibliju (to im je zivotna misija bila), tako da su dugo zivjeli u tom africkom selu. Kad je Stina dosla na svijet oni su idalje tu ostali da zive sve dok nije trebala u srednju krenuti…a tad je ona sama preselila u Svedsku.
Stina nam je pricala kako je jedina bijelkinja bila tj od djece u tom selu. Zanimljivo je sto se ona uvijek trebala dokazivati, da moze isto brzo trcati kao djeca tamnijeg tena, te da moze isto visoko skociti i isto dobro fudbala igrati kao oni..etc :)) Ja ne znam ispricati to kako je ona nama pricala. Ali mi je strasna bila kad je jedne prilike rekla kako je bosanski koliko toliko bolje znati nego taj neki jezik sto je ona naucila. Ali ona je to tako smijesno ispricala da je zvucalo jadno hehe…Kao kakve ja imam korist sto govorim tecno jedan jezik koji samo 2000 ljudi na svijetu zna…haha…
Tako da ispravljam svoju gresku, nek svak uci sto zeli. Ja licno zelim turski i spanski nauciti. Turski jer je to zemlja u koju bih se htjela preseliti i gdje se mogu zamisliti da nekad zivim. A spanski da jednom kad odem u posjetu Susi (jedna kolegica koja mi je prije 10 godina cimerica bila) da je mogu iznenaditi i pricati spanski s njom :)))
Ovaj post sam ustvari juce napisala samo nisam objavila, i sad kad sam procitala ga jos jednom vidim da nisam nista o Francuskoj i zrtvama napisala…sta cu ja…mislim da ima dosta napisanog o tome vec kako jeste…oni su za dan napisali historiju oko 129? zrtvi…a ja licno ne znam ni koliko je ukupno zrtvi bilo u Bosni za cijeli rat?!?!…mozda moja sramota, ili sam jednostavno toliko nezainteresovana i da jedino sto vidim i cujem to je ono sto se obiljezava kao recimo “Srebrenica”..
Mozda neko moze da mi odgovori na to pitanje, koliko je ukupno stradali u Bosni bilo tokom cijelog rata? Inace nedjelja kao nedjelja…fino prosla 🙂 Sad cu da gledam sta sam uspjela snimiti na koncertu Madonne juce…Sayonara :))
