Hathor

Postoje poznanstva tj.”prijatelji”, mozete se poznavati dugi niz godina pa cak i od djetinstva, a koji vas nece na svadbu zvati ili javiti kad cekaju/dobiju djete i slicno. Ti isti prijatelji ce vam doci dan prije ispita iako znaju da niste dovoljno naucili i da ste u stresu i da vam je svaki sat bitan.  Ili ce se pojaviti kad znaju da ste u frci i da sutradan idete na put. Kad ste na odmoru s svojom vlastitom familjom oni dodu u posjetu tako da nakraju taj jedini godisnji koji imate s familijom ne bude pravi odmor. Vi se necete buniti i bice vam lijepo ali kad kasnije malo analizirate cete skontati da ta sloboda koju oni osjecaju i imaju uopste nije obostrana, a i da zelite to isto njima uraditi necete moci jer vam je odmor vec otkucan…

Ti prijatelji ce upoznati sve vase, cijelu rodbinu, vase blize prijatelje etc. Vi cete vjerovati u to da je to ono istinsko prijateljstvo do dana kad skontate da vi uopste nemate tu istu bliskost kao sto njima dajete i koju oni osjecaju. Vi nikad necete ici s njihovom rodbinom, familijom ili blizim prijateljima na ruckove, razne izlaske etc. Jer oni ce svoje najblize drzati distancirano, od njih cete medjutim cesto cuti “trebat cemo se cesce sretati i rostiljati” ili “sljedeci put kod nas na kafu/rostilj bujrum” etc. mogu vas godinama tako “fol zivkati”, do jedne kad nakraju skontate da je to sve prazna prica.

Nakon dosta vremena mislim da obicno prodje dugi niz godina prije nego sto shvatate da to vase prijateljstvo nije izgradjeno pod istim uslovima.

“Za vas prijatelj a vi za njih poznanik”…

Postoje takoder “nova poznanstva” kojima je dovoljno sto vas upoznaju, i koji vas odmah zovu hocete na svadbu, hocete svojoj kuci, vikendicu i nude vam sve sto imaju. Od prvog dana se osjecate kao clan njihove familije i upoznavaju vas s svojim najblizim i sta god vam zatreba oni ce se ponuditi nekad cak prije nego sto pomislite da ih upitate…

Interesantno je to da idalje gore prodju ta “nova poznanstva” jer smo mi ljudi takvi da nevjerujemo u to da postoji ono pravo iskreno prijateljstvo bez da je proslo neko odredjeno vrijeme, i koliko god ne htjeli sebi priznati mi zelimo da dobiju nekog “staza” prije nego sto ih mozemo prihvatiti kao “pravim bliskim prijateljima”.

Kazu povjerenje se gradi godinama, zasto bi odjednom oni novi poznanici koje ne poznajemo godinama mogli biti veci prijatelji nego oni “prijatelji” koje znamo dugi niz godina?

S te strane gledajuci i nije toliko cudno da su ljudi koji su nesretni u braku idalje u braku, jer ih staz vise veze nego ljubav, iako su nesretni i znaju da nije to to, oni ce prije varati zenu/covjeka nego priznati sebi da su nesretni i da im je bolje ici dalje. Biraju zatim to poznato prije nepoznatog i nesigurnog…Jer mi ljudi smo cudo, i svi se bojimo da cemo ostati sami i bez icega.
Nauceni smo da sve sto zvuci “too good to be true” toga se dobro trebamo paziti, i od malena nam govore “bolje imati vrabca u ruci nego galeba na grani”, pa zato biramo to sto je “sigurno” bilo sta, nego ono “nesigurno” koje je mozda i nista…

Zanimljivi smo mi ljudi, a kad biramo vecinom pogresno izaberemo…

Osobama koje treba drzati bliskima i kojima treba dati sansu te obicno guramo sto dalje od sebe. Otezavamo im pristup i nismo prihvatljivi za prijateljstvo, ne toliko koliko ustvari zasluzuju, a ti koji nisu zasluzili nase prijateljstvo njih tretiramo kao kap vode na dlanu, i koliko nas god puta izrade, povrijede, ili pokazu se losima, mi njima oprastamo. Razlog najvjerovatnije, zato sto necemo da suocimo tu cinjenicu da priznamo sami sebi da smo pogresne ljude izabrali kojima cemo vjerovati i koje cemo smatrati bliskima.

Ja licno sam zadnjih par mjeseci dobro analizirala svoje blize prijatelje, poznanike etc. Pokazalo se da su u dosta slucaja poznanici blizi, obicno su od veceg  povjerenja i jaceg karaktera ljudi, i djele vecinom vise o sebi nego prijatelji koje sam ja smatrala puno blizim…

Stari prijatelji se vise ne cine bas pravim prijateljima  i pocnu spadati u “povrsinske poznanike” kojem valjate kad zatreba, a “nepoznati ljudi” se svakim danom pokazuju sve slicniji tim idealnim i istinskim “prijateljima”…ali idalje ne spadaju u prijatelje, i vjerujem da cu nesvjesno traziti da se dosta dokazu prije nego sto ih prihvatim i svrstam u istinske prijatelje…mozda neko ko uspje ovaj post do kraja da procita (i da razumije), zeli da podjeli svoje misljenje/iskustvo s istinskim prijateljima i da mi definise to istinsko prijateljstvo, kad se zna da je stvarno?!?

Slika posta.