Pocesto cujem da bi bilo jako zanimljivo kad bi se neka desavanja u mom zivotu snimala kao reality show. I mislim da bi stvarno bilo. :)) Ne zato sto se meni svaki dan desava nesto spektakularno, nego zato sto kod mene jedna sasvim obicna stvar jako rijetko ostane samo jedna sasvim obicna stvar. Kod mene nekako uvijek mora jos nesto.

Recimo, trebas krenuti nazad iz Bosne, a tu si dosao na manje od dva dana. Ja i sestra uzele dva rentacara. Plan vrlo jednostavan. Trebamo samo zavrsiti jos nesto u opstini, otici na rucak s djecom, sjesti u auta i krenuti. Mislim… sta tu moze krenuti naopako? :))

Sestra ode s jednom turom djece u restoran i vraca se po drugu, a ja sjedam u svoj auto, pritisnem start. Nece da upali. Nista. Zaglavim na Adi u Krupi. Sestra onda svojim rentacarom dodje po mene i odbaci me do opstine da ja barem zavrsim ono sto moram tamo, dok se ovo s mojim autom nekako rjesava. Zavrsim sve u opstini. Super. Sestra taman dodje po mene, ostavila djecu u restoranu. Sad samo sjednemo u njen auto, rijesimo ovo ostalo, odemo na rucak i mozemo konacno krenuti.

Sjednem u auto, sestra krece… i zakaci parkirano auto. :))

Tako da smo sad opet nidokle. Stojimo ispred opstine u Krupi, jedan rentacar nece da upali, drugi je upravo zakacio parkirano auto, a mi smo u principu samo trebale sjesti u dva auta, otici na rucak i krenuti na put. I na to sve sad treba rijesiti kako da djeca dodju kuci iz restorana, jer ne mogu prosetati. Pa zovi, rjesavaj prevoz, cekaj policiju da dodje i napravi zapisnik, rijesi sve sto se tice osiguranja prije polaska… Istovremeno se javljaju iz rentacara da stize assistancija za moje auto, a ja ujedno s istog broja prijavljujem da se nesto dogodilo i s drugim autom. Mislim… :))

I tacka iznad i. Kad napokon mislim da smo sve rijesili i da samo trebamo krenuti na put, odjednom mi telefon prestane raditi. Znaci crkao. Ne mozes ga pokrenuti. Nista. I sad kreni na put i prati se s drugim autom, ali bez telefona.

I naravno, ni tu nije kraj. :))

Dodjemo na granicni prelaz. Sestra ispred mene prodje normalno, ja dodjem na red… i moje auto pretresaju. A fakticki nista nisam ni imala sa sobom. Ali ono sto mi je u cijeloj toj situaciji bilo najsmjesnije jeste sto ja preko granice prevozim sestrino dijete. Dijete ima drugo prezime od mene, njemacki pasos, nemam nikakvu punomoc od roditelja kod sebe… i niko me apsolutno nista ne pita. Ni cije je dijete, ni gdje su mu roditelji, ni otkud ono sa mnom. Nista. Nek su oni meni fino pretresli auto. :))

Ja stojim i kontam, da sam ja na njihovom mjestu, auto bi mi u toj situaciji bio najmanje interesantan. Ali dobro… valjda svako ima svoje prioritete. :))

I evo sedmicu dana poslije idalje mi telefon ne radi. Ali to je vec druga prica…

I upravo na takve situacije mislim kad kazem da bi moj zivot nekad trebalo snimati. Jer kod mene jako rijetko ide A –> B. Kod mene je vise: A –> nece auto da upali –> snadji se –> drugi auto –> opstina –> rijeseno –> ipak nije rijeseno –> zakaci drugo auto –> policija –> osiguranje –> djeca –> assistancija –> telefon crkne –> granica –> pretres auta –> gledaj na sat –> pokusaj se sjetiti sta si ono ustvari prvobitno krenula uraditi. :))

Ili kao danas, prvi dan skole, trebas otici po najmladjeg sina u skolu. Svratim kod majke i dide i kontam, samo cu pomoci oprati sudje i idem. Zacepljen sudoper. Mislim, hajde, rijesit cu to sa “odguscivacem za odvod” (vaskrensare… ovu rijec sam, naravno, morala googlati da vidim kako se uopste kaze na bosanskom :)).

Kako sam rijesila sudoper, tako govori kcerka: “Mama, cujes li ti ovaj zvuk u kupatilu?” Majka se taman okupala, par minuta prije toga izasla iz kupatila, a ono kupatilo kompletno pliva u vodi. Voda svuda. Ja trebam krenuti po sina, gledam na sat i umjesto da uzmem stvari i izadjem, uzimam peskire i pokusavam spasiti situaciju. Hocu svu tu vodu da iscijedim u wc-solju, medjutim ni tamo nivo vode ne ide dole nego se samo puni. Kao da je neki stop negdje. I sta cu sad? Uzmem kantu od akvarija, punim je vodom i izbacujem u dvoriste. Kantu po kantu. Jer sta cu drugo? Ne mogu valjda ostaviti majku i didu da plivaju po kupatilu. :))

Par sati kasnije trebam otici po starijeg sina na trening. Izadjemo svi ispred kuce, nas cetvero odraslih i dvoje djece koja vec cekaju u autu. Ja zatvorim vrata od kuce jer sam zadnja izasla, a vrata se, naravno, automatski zakljucaju. Upitam cisto onako radi reda: “Mama, jesi li ponijela svoj mobitel?”
I onda skontamo da niko nema kljuc. Niko. Majkin telefon je, naravno, ostao unutra. Oni trebaju krenuti na put, ja trebam otici po sina jer je fudbalski trening pri kraju, a kuca zakljucana.I sad stojimo nas cetvero ispred kuce i ja istovremeno pokusavam smisliti kako da udjemo u kucu da majka uzme svoj mobitel, kako da oni stignu krenuti na put, da ih otpratim i da ja nekako stignem po sina. Sve u isto vrijeme.

Ali dobro… zivot samohrane majke troje djece. Uvijek je neko negdje, neko treba negdje biti, neko treba da ga pokupis, a izmedju svega toga ti nekako rijesi i sve ostalo. :))

Meni se svaki put nekako nesto iskomplikuje i ponekad imam osjecaj da nikad necu imati mira. Doduse, ja sam jako nemirna i intenzivna osoba. Prirodno sam jako nestrpljiva, ali sam godinama primorana da vjezbam da imam strpljenja. Ko zna u kakvom sam haosu samo zadnjih sedam godina, uglavnom kaze da ne razumije kako uopste funkcionisem, kako imam energije, kako se i dalje smijem, zezam i mogu biti raspolozena.

Ali mozda meni donekle i pase taj haos. Mozda sam toliko navikla da stalno nesto rjesavam da bih se, kad bi mi sve bilo mirno, nakon tri dana pocela pitati sta nije u redu. :)) A mozda me taj haos necemu i naucio. Cak sam i iz svega toga uspjela nesto pozitivno izvuci. Nisam vise isto naivna kao prije. Puno sam svjesnija zla koje postoji medju ljudima i da se malo kome moze stvarno vjerovati.

Ali sam postala svjesnija i neceg sasvim drugog. Koliko je zapravo vazno imati svoje ljude oko sebe.

I tu mi se vec neko vrijeme mota jedna druga stvar po glavi. Mislim da smo mi ljudi negdje usput poprilicno zeznuli ono sto danas zovemo “boljim zivotom”. Nekad se cijenila familija. Mama, tata, djeca, ta neka klasicna porodica bila je ideal. Ljudi su zivjeli blize jedni drugima, familije su se druzile, djeca su odrastala uz majke/nene, dide, tetke, amidze, daidze, rodjake…

Danas smo svi sami. Bukvalno sami. Pogotovo mi Bosanci. Ili bolje receno, mnoge familije koje su otisle u neku drugu drzavu za boljim zivotom, a iza sebe ostavile familiju, rodbinu i svoje korijene.

Ne znam hoce li me iko razumjeti, ali uzmimo jednu osobu koja ode sama u inostranstvo, tamo stekne svoju porodicu i odgaja djecu. Moze ona biti stabilna, moze biti jaka, moze napraviti odlicnu karijeru, moze zaradjivati deset puta vise nego sto bi zaradjivala tamo odakle je dosla. Ali ja i dalje tvrdim da je mogla biti jos jaca da nije morala sve sama. Da je imala majku deset minuta od sebe. Sestru. Brata. Tetku. Nekoga ko jednostavno dodje.

Moj ideal koji imam u glavi je skroz nesto obrnuto od onoga sto danas vidim oko sebe. Mozda to ima veze i s tim kako sam ja odrasla.

Rodjena sam 1980. godine u inostranstvu. Znaci nisam jedna od onih koji su zbog rata izbjegli iz Bosne. Moji su dosli u Svedsku jos 1971. godine. Tata je dosao za boljim zivotom. Da malo studira, zaradi i onda se vrati svojoj domovini.

“Samo par godina.”

Naravno. :))

Vjencali su se 1976.01.01. Da, prvog januara. :)) Ali sve se moze preko stele… o tome u nekom buducem postu. I tako su zapoceli svoj zajednicki zivot u Svedskoj.

Nakon 50 godina zajednickog zivota oni i dalje zive u Svedskoj. A njihovo troje djece? U tri razlicite drzave. Jedno u Svedskoj – ja. Drugo u Njemackoj. Trece u Americi.

I nista neobicno u danasnjem svijetu. Cak obrnuto. To se smatra uspjehom.

Uspjeh je kad napravis karijeru. Jos bolje ako te ta karijera odvede u drugu drzavu gdje mozes jos vise zaraditi. Napredujes, zaradjujes, kupis nesto vece, nesto bolje, osiguras se, investiras, spremas se za penziju.

Jer to i jeste poenta… jel tako?

Samo da je sto vise zaraditi i da bi se mogao pripremiti za penziju…

A sta je s tim sad izmedju?

Kako ce ta djeca uopste imati dodira jedno s drugim ako odrastaju daleko od svoje najblize familije? Kako ce imati neku posebnu konekciju sa rodbinom koju vide nekoliko puta godisnje? Djeca odrastaju u jednoj sredini gdje su sama. Imaju mamu i tatu, naravno. Doduse, sve vise njih ima samo jednog stvarno prisutnog roditelja, jer sve manje brakova opstaje.

Ali mama i tata rade. Jer treba graditi karijeru. Treba kupiti kucu, pa onda otplacivati kucu. Treba djeci omoguciti sve. Treba jos malo zaraditi. Samo jos ovo. Samo jos ono. A karijera traje do neke 68. godine zivota.

A sta se desilo sa svim onim izmedju?

O tome imam osjecaj da jako malo ljudi razmislja dok traje karijera. I kako uopste misli jedan roditelj koji ode u inostranstvo, tamo sam odgaja svoju djecu i nauci ih da budu samostalna, naprave svoju karijeru, svoju familiju i svoj zivot, da ce ta djeca jednog dana biti tu kad njemu budu najpotrebnija?

Kako?

Pa naucio si ih upravo suprotno. Idi. Skoluj se. Radi. Napravi nesto od sebe. Prihvati bolju poslovnu ponudu. Idi tamo gdje ti je bolje.

I onda dijete ode. U drugi grad. Drugu drzavu. Na drugi kontinent. I onda opet neka nova djeca odrastaju bez majke/nene, dide, tetke, daidze, amidze, rodjaka… I krug ide dalje.

A svi smo negdje otisli za “boljim zivotom”.

I ne kazem da je pogresno otici. Pa moji su otisli. Ja sam rodjena ovdje. Ne kazem ni da je pogresno napraviti veliku karijeru, zaraditi puno novca ili zeljeti svojoj djeci omoguciti sto vise. Ali mozda smo negdje usput malo fulali sta ustvari znaci to “vise”.

Neki su za puno manje stvari poceli koristiti tablete za smirenje, pa ih onda i meni toplo preporucuju. Kao, imala bih manje stresa.

A meni obrnuto.

Kad cujem da neko mora koristiti tablete da bi mogao izdrzati stres na poslu i svoj zivot generalno, meni prva pomisao nije koje tablete bi meni trebale. Meni je prva pomisao: mozda treba nesto promijeniti u tom zivotu?

Sine, ako sa 40 moras kljokati tablete da bi mogao prezivjeti posao, familiju i svakodnevnicu, mozda ti ne treba jos jedna stepenica na karijernoj ljestvici. Mozda ti treba manje odgovornosti. Mozda trebas malo pauzirati to svoje ganjanje karijere i zapitati se sta ustvari ganjas.

Ne govorim ovdje o ljudima kojima su lijekovi potrebni zbog bolesti i kojima ih je doktor propisao. Govorim o tome da smo poceli prihvatati kao potpuno normalno da covjek zivi pod konstantnim pritiskom i stresom, a onda trazimo nacin kako da covjeka osposobimo da izdrzi taj zivot, umjesto da se zapitamo je li mozda problem u zivotu koji smo sebi napravili.

Jer djeci je, po meni, potrebnije da imaju funkcionalne roditelje nego da zive na visokoj nozi. A za 20 godina se vjerovatno nece ni sjecati pola stvari koje smo im kupovali.

Sjecat ce se ko je bio tu.

Za sebe mogu reci da vecina ljudi vjerovatno misli da sam ja karijerista. A ja sam ustvari skroz obrnuto. Za mene su karijera i uspjeh skroz drugo mjerilo.

Moj cilj nikad nije bio da budem najbolja u svom poslu u nekoj firmi gdje radim za drugog. Da taj drugi ima sto veci moguci obrt, da ja napredujem i da jednog dana, kad neko cuje moje ime, mene asocira sa tom firmom i kaze:

“Aaa, ona je tamo radila mnogo godina kao uspjesni inzinjer. Sjecamo je se kao one koja je zivjela za svoje zaposlenike i firmu i digla je na noge.”

Meni to nikad nije bilo mjerilo uspjeha.

Moj cilj je uvijek bio da radim za sebe. Ne da bih zaradila toliko da vise ne znam sta bih od sebe i da mi je sve skroz pristupacno, nego da zaradim dovoljno da mogu raspolagati svojim vremenom skroz sama.

To je meni luksuz.

Vrijeme.

Da ne moram ici na posao gdje neko gleda kad sam dosla i kad idem. Da ne moram nekoga pitati mogu li danas otici ranije jer mi dijete nesto treba. Da ne moram pravdati gdje sam. Da mogu jednostavno reci: danas ne mogu. I tacka.

Mislim da sam poprilicno i uspjela u tome sto sam sebi zacrtala i oko cega se trudim vec zadnjih 25 godina.

Mojoj djeci je ove godine 16, 14 i 7 godina. Ja sam s njima maksimalno vremena bila. Nisu nikad imali ono da dodju iz skole, a mene nema jos nekoliko sati jer sam zaglavila na poslu. Ja sam pristupacna. U okolini sam. Tu sam. Dobro, desi se da odem na putovanje. Nekad cak i sama. :)) Ali sve u svemu, bila sam tu.

I kad jednog dana odsele, zelim da mogu reci da smo u ovom modernom, brzom svijetu ipak uspjeli biti jako puno zajedno. Kao nekad u ona davna vremena kad nije bilo mobitela i sve ove tehnologije. Kad su familije sjedile kod kuce i pricale jedna s drugom. Kad nisi morao tri sedmice unaprijed gledati kalendar da bi s nekim popio caj. Kad se neko jednostavno pojavio na vratima. Kad su djeca znala gdje im zive rodjaci. Kad nisu svi sjedili u istoj sobi i buljili svako u svoj ekran.

Mozda ce i moja djeca jednog dana otici svako na svoju stranu. Jedno u Japan. Drugo u Australiju. Trece ko zna gdje. I mozda cu onda sjediti sama i pitati se sta sam ja sve ovo gore pametovala. :))

Vrlo moguce.

Ne mogu ja njima jednog dana odredjivati gdje ce zivjeti, niti bih to zeljela. Ali dok su ovdje, zelim da budu ovdje. I zelim da ja budem tu.

Jer mozda je na kraju samo do toga sta ko smatra uspjehom. Nekome je uspjeh pozicija. Nekome plata. Nekome kuca. Nekome da sa 50 godina moze pokazati sta je sve stekao. Meni je uvijek bilo puno vaznije da mogu sama odlucivati sta cu sa svojim vremenom.

Jer stalno nesto ganjamo za “jednog dana”. Jednog dana kad budemo vise zaradjivali. Jednog dana kad djeca porastu. Jednog dana kad otplatimo kucu. Jednog dana kad budemo imali vise vremena. Jednog dana kad odemo u penziju.

A onda se bas ovih dana, izmedju rentacara koji nece da upali, drugog rentacara koji zakaci parkirano auto, telefona koji crkne kad napokon krenemo, pretresa na granici, poplavljenog kupatila, zakljucane kuce, roditelja koji trebaju na put i djeteta koje ceka da ga pokupim, nekako vracam na isto pitanje…

A sta je s tim izmedju?

Sa svim tim haosom koji nas nervira dok traje. Sa djecom koju treba negdje voziti. Sa roditeljima kojima treba pomoci. Sa sudjem koje treba oprati. Sa kupatilom koje bas danas odluci poplaviti. Sa ljudima koji te trebaju bas onda kad si krenuo negdje drugo.

Mozda stalno cekamo da se sve to nekako smiri da bismo konacno mogli zivjeti. Da rijesimo ovo. Da zavrsimo ono. Da bude malo manje problema. Da bude malo vise para. Da bude malo vise vremena. Da konacno bude mir.

A mozda smo skroz fulali poentu.

Jer sve to izmedju nije ono sto nam smeta dok cekamo da zivot konacno pocne. To je upravo ono sto cemo jednog dana zvati svojim zivotom.

Ovo izmedju.

Ovo haoticno, neplanirano, naporno, smijesno i ponekad potpuno nenormalno izmedju.

Mozda je upravo zato meni taj moj haos ipak donekle i drag. Jer kad jednog dana stvarno bude mir, kad ne budem morala nikoga voziti, nikoga cekati, nikome pomagati, nista spasavati i nigdje trcati… ko zna.

Mozda cu bas tada sjediti i pozeljeti samo jedan ovakav sasvim obican, haotican dan nazad.

Samo bez rentacara.

Dosta mi ih je za neko vrijeme. :))

I sad kad ovo sve procitam… sve ovo gore je ustvari samo djelic desavanja iz dva dana. Jedno 11. augusta, i to bas na tatin 80. rodjendan :)), a drugo juce, 17. augusta. Znaci pricamo samo o zadnjoj sedmici. :))

Kad vec spomenuh tatin rodjendan… mama je samo pet dana poslije, 16. augusta, napunila 74. Bilo bi lijepo da i njima posvetim po jedan post. ❤️ 🙂