Nesto danas razmisljam koliko se toga desava, a koliko malo toga ustvari ostane zapisano.
Dani prolaze, jedno se desi, pa drugo, pa trece…u tom trenutku mislis da ces se svega sjecati, a onda prodje par godina i pola detalja nestane.
Ovih dana sam malo citala svoje stare postove i skontala koliko je ustvari dobro sto sam pisala.
Neke stvari sam totalno zaboravila.
Gdje sam bila, sta sam radila, sta sam htjela, sta me nerviralo, sta me veselilo…cak i sta sam u tom trenutku mislila da je jako bitno. :))
A najinteresantnije mi je bilo citati neke svoje stavove i savjete i skontati kako ih ja sama nisam uvijek slusala.
Kako ustvari dodje do toga?
Sta se desi pa ne ides “svojim putem”, nego se odjednom zadesis u necemu sto nisi ocekivao, planirao, niti bi ikad pomislio da ce tako biti…
Ono, citas svoj blog i sebe 10-12 godina kasnije i kontas…
Hmmmm…
Neke stvari se bas promijene…
A neke izgleda nikad. 😀
Toliko toga se trenutno desava da mislim da je vrijeme da opet pocnem ubacivati dijelove svoje price ovdje.
Ne zato sto je sve posebno interesantno.
Nego cisto da ostane negdje zapisano.
A mozda je pisanje i neka vrsta terapije. Izbacis iz sebe, zapises i ides dalje.
Pa da za 5 ili 10 godina opet mogu citati ovo i vidjeti gdje sam bila, sta sam radila i sta mi se motalo po glavi.
Jer ako nista ne zapisem, znam sebe…
zaboravit cu pola. :))
Tako da…
nastavljamo gdje smo stali.
Ili mozda ne gdje smo stali.
Nego odavde gdje smo sad. 🙂
To be continued…