U zadnje vrijeme studiram multisistemske bolesti. Ima puno materiala i nauke o tome, metode lijecenja, terapije etc. Toliko toga ima da se cudim kako sam tako malo znanja o tome imala i kako ranije nisam otvorila oci i otkrila tu oblast.
Primjetila sam da se na svedskom i engleskom moze jako puno informacije naci o bolesti i o metodama lijecenja kao sto su Kognitivna biheviorala terapija (KBT), Mindfulness etc. Na bosanskom se teze snalazim i uopste nisam puno sta na netu nasla. Otkrila sam da u dosta slucajeva pisu stvar koje ne stimaju u potpunosti…
Citala sam o Sindromu hronicnog umora (SHU), to je kako sam ja skontala bosanski naziv za “Adrenal Burnout” ili na svedskom sto je “utmattningssyndrom” (iscrpljenost).
Cudi me kako za istu bolest moze da pise drugacije?
Na nasem jeziku pise da se o SHU jako malo zna i da je nepoznatog uzroka. Pise takoder da je jedna relativno rijetka bolest….Za razliku od svedskih i engleskih “izvora” gdje pise obratno tj. da se jako puno o SHU zna, da je poznatih uzroka, takoder se zna da je najcesca dijagnoza bolovanja…
Pitanje na kojem bih se moglo malo istrazivati i koje ja sama sebi postavljam je: – Da li je moguca cinjenica da su na balkanu zdraviji/sretniji i manje iscrpljeni ljudi iako su prezivjeli rat i ako zive u jednoj relativno nesredjenoj drzavi?
Na osnovu opisa da se pise za SHU kako je jedna jako rijetka bolest, stekla sam utisak, da se u Bosni ljudi psihicki bolje osjecaju, da su zdraviji, i u vecini slucaja da manje rade i da imaju manje psihickog stresa. Ali da ne bih prebrze zakljucke pisala, prvo cu da jos par mjeseci proanaliziram stvar.
Cinjenica je da okolina u kojoj zivis dosta utice na zivot i odredjuje nivo koji je prihvatljiv i koji nije.
U odredjenim sredinama je standard da imas karijeru, da si socijalan i da zaradjujes puno para, naravno da imas familiju i stizes s svim kucnim poslovima. Normala je raditi puno radno vrijeme i pored posla imati jos jedan posao gdje radis “za sebe”, spavati 2-4 h dnevno etc. U tim sredinama se ocekuje da si jako aktivan i ambiciozan, da stizes biti supermama/supertata, da si istreniran i da imas izgled supermodela. Podrazumijeva se da si visokih perfomansi, pozitivan i da sve stizes, i ono sto ne stizes moras da stizes naravno s osmjehom na licu…
Dok se u nekim drugim sredinama ne ocekuje da jedna osoba radi poslove za 2-10 osoba…
Mislim da me psihologija pocela zanimati…
Razmisljam o tome kako to da je u svakoj drzavi osim Bosne SHU najcesce oboljenje? Da li postoji mogucnosti da je broj ljudi koji imaju SHU puno veca nego sto se misli i da je taj % isto velik kao u razvijenim zemljama kao sto su npr. Svedska i Njemacka. Mozda je u biti isti postotak oboljenja na balkanu ali se manje o SHU zna i zbog toga se ne moze ustanoviti tacan broj oboljenih ljudi?
Logika mi govori da ako je jedna bolest jako rijetka, onda nema ni potrebe za tim tretmanima koje ta bolest zahtjeva, i logicno je da je broj ljekara/psihologa koji znaju lijeciti takve bolesti, jako mal/nepostojeci?
Sta ce biti taj dan kad se otkrije da je SHU i u Bosni jako cesto oboljenje i da ljudima treba lijecenje i terapija?
Ko god ne zna cime da se bavi “kad poraste”, nek slobodno pocne studirati psihologiju. Moja procijena je da ce tu biti puno posla u buducnost…
Dobro dosli svi na zapad, mjesto gdje ce nas kapitalizam i zelja za Holivudskim zivotom unistiti…
