Author: hathor

MOJA RELIGIJA

https://www.youtube.com/watch?v=V9GrtochO04

Sa svojom spektakularnom lokacijom i luksuznom atmosferom. Svjetskom klasom zabava i predstava. Halikarnas je ne samo jedinstven, nego jedan od najljepših klubova na svijetu…:)

Club Halikarnas je definitivno najbolje mjesto na kojem sam ikad bila u zivotu…

Prehladjena, umorna pa mi se neda ni pomisljati na festanje…ali mislim kad bih se sad do tamo teleportirala, da bih odmah ozdravila…neki ljudi nadju satisfakciju i neki duhovni mir u religiji a neki u atmosferi kao sto je ova….:)….mislim da ne moram ni reci u koju grupu ja spadam :p ..ovo je moze se reci uvijek bio dio mene i dio moje religije…Zagarantovan energyboost…:)

Fantasticna bogata ozvucenja, LED rasvjeta, 3D vizualne lasere, ekrani vode, lude kostime i koreografije Halikarnas Show Crewa….da ne pricam o top D.J.’ovima koji cine atmosferu jos mocnijom…

Ne kazu dzaba: “You can not say you’ve been in Bodrum, if you haven’t been to Halikarnas.”… I agree…:D

Mjesto: Halikarnas The Club, (Turska)

Link do jednog starog VIDEO-posta…🙂

Toplo preporucljivo 😉

Ta posebna i neraskidiva veza između majke i djeteta

https://www.youtube.com/watch?v=DRoqk_z2Lgg

 

Svi znamo da je veza između majke i djeteta posebna i neraskidiva. Jednostavno postoji ta jedna nevidljiva nit koja ih povezuje u svakom trenutku i na svakom mjestu na planeti, ma koliko bili udaljeni jedno od drugog.

To je potvrdio i jedan eksperiment koji je napravila jedna kompanija nakita, a koji im je poslužio za, koliko god nam to teško priznati, ovu dirljivu reklamu.

U tom eksperimentu, kako bi potvrdili tu neraskidivu vezu između majke i djeteta, mališanima u dobi od tri do devet godina stavili su povez preko očiju, te im dali zadatak da pronađu svoju mamu među nekoliko žena.

U potrazi su smjeli da koriste samo ruke, a nevjerovatno je koliko brzo su znali u kom smeru treba da krenu i gdje se mama nalazi.

Svaka majka potajno je strahovala da je njeno dijete možda neće pronaći. Ali, taj strah koji je na trenutak vidljiv na njihovim licima pretvara se u blaženstvo kada dijete pruži ruke prema majci i razvuče osmijeh na licu.

Pogledajte video i pripremite maramice…

Tekst preuzet od ibar.ba 🙂

Gdje mi je mozak

Zurim kao luda na voz, da stignem na posao…UObicajno sminkanje na vozu, malo informisanja i taman dodem na vrijeme 0930. Vidim od radnih kolega jos niko nije stigao, pricekam par minuta, sutnem jednu poruku, “nema sefa, znaci da se vidimo kasnije?”…hehe…jer to je tako uvijek…cim nema sefa oni kasne…

Medjutim danas ja nisam pogledala raspored i nisam bila svjesna da tek u 1030 pocinjemo raditi…dacu ja njima praznike…

Taman cu da isprobam svoju novu igracku Samsung Tab S..:)) svedi imaju rijec za ipad, tab in general…pitam se kako se na nasem kaze “surfplatta”? Za surfanje ploca? :))

Hajd vidis i dobro je nekad ranije doci na posao, na drugi nacin ni ne bih napisala post..:))

Zelim svima happy friday…:)

Do that little extra

Kako je fin osjecaj kad se ima slobodan vikend :)) nekako trka frka cijele sedmice, na poslu samo ganjamo da nas musterije sto bolje ocijene…s tim sto nam plata ovog mjeseca ovisi od ocijene 🙂

Taj novi sistem provizije na plati je uzrokovalo poklonima na poslu…:)

Zadnjih par dana sam dobila buket tulipana, ruzu, musteriju koja je cak i nazvala odjel za reklamacije i rekla da me dobro cuvaju, jer bi me on direkt zaposlio da ima svoju firmu…

Nekako bude pomalo cudno…jer primjetim koliko malo nekad treba da ljudi budu zadovoljni…dovoljno je samo da uradis to nesto malo vise nego sto se ocekuje da bi musterija imala osmjeh na licu i zadovoljna bila 🙂

Ja sam i prije se uvijek trudila da ostavim dobar utisak u svakoj prodaji, al sad kad osjetim da me mozda nece dobro ocijeniti ipak se potrudim da nesto vise ucinim…i mislim da to treba uvijek praktikovati, jer ocigledno funkcionise 🙂 a meni super jos bolja plata 😉

difference

 

World Champion

Is it just me…ali se bas radujem novom dizajnu VOXXYZ:a 🙂 Nisam jos otisla na posao al evo vec cekam kad cu doci kuci pa da vidim kako ce izgledati 🙂
Inace volim promijene pogotovo ako su pozitivne i kad se nesto desava…:))

Ne znam ako ste pratili svjetsko prvenstvo u skijanju…Juce je jako vazan dan bio, Charlotte Kalla je napokon osvojila zlato :))))

https://www.youtube.com/watch?v=pnxDQU7AdeM

Nista mi draze nema nego kad neko uspje u necemu sto je toliki trud ulozio/la…to me istinski sretnim cini… me happy (a to nista nema s tim da je danas 25. i da je plata legla) ;)))

Da mi je sad otici na taj sjever…da isprobam skije…koja ironija, imas skije a nigdje snijega :)) Miss U Snnnnnnnnow 🙂

Opet pretjerujem

I tako napokon dodje taj slobodni dan, malo da se stane, razmisli o buducim koracima i zatim dalje nastavi…:)

Cijeli februar mjesec je bio hektican, znam nije se jos zavrsio, ali idalje ga takvim dozivljavam..

Jedan moj radni kolega je otisao na godisnji odmor, jer je zarucio se nedavno s jednom svedjankom, tako da je morao otici u Iran da se jos jednom zaruci i da pokaze familiji/rodbini svoju vjerenicu 🙂

Da on nebi uzimao slobodne dane ja sam bila fer i uskocila i radila umjesto njega dva dana. Tako da sam od 1-20 februara radila ukupno 16dana. Vecinom dana radim 09:30-18:30 al nekim 11:30-20:15 al isto tako nekim 08:30-20:15 ili 09:30-22:00 (koje ne bude do 22 nego se dode i oko 00:30 kuci)…Tako ti je to na zapadu 😉 A ujedno pocela trenirati 3.februara, tako da mozete zamisliti na sta su dani licili…neki bi rekli da se polagano raspadam…

S obzirom da je do mog posla 24 min vozom putovati, mozete zamisliti kako sam raspolozena za kuhanje kad se vratim kuci oko 21, moj partner je skontao da mu je pametnije napraviti bilo sta za jesti nego slusati mene kad dodem gladna i umorna kuci…pusti me da jedem a on gleda serije 🙂 Socijalni nema sta :p

To kad ja kazem da ima 24 min s vozom, tu se podrazumijeva da dodem do stanice od kuce za 5 min i da tajmam voz tako da ga ne moram cekati 8-9 min…Dakle do posla ima minimum 30 min tj kod perfektnog tajminga 🙂 a nekad zna i po 45 min trajati…ukupno znaci 1-1,5h dnevno “trosim” da se pokrenem od tacke A do B pa nazad do A.

Trebala sam ja raditi i 21-23 februara. Znaci ukupno je trebalo biti 19 radnih dana od 23 mogucih, samo mi je tjelo otkazalo. Tu negdje 21og oko pola 5 ujutru mi je dosao kraj tako da sam se probudila od jakih bolova u stomaku a tjelo se osjecalo isto osjetljivo kao da me je neko po svakom misicu premlatio, glava nije bila moja, ne pamtim kad sam toliku glavobolju imala (osim kad sam jednom vozila skije i potres mozga dobila…hehe).
Odmah sam skontala da od mog posla nista nema (hajd idalje nisam tad skontala jer sam se nadala da ako odspavam jos sat dva da cu biti fit for work) ali sam za svaki slucaj poslala poruku sefu, da se pripremi da najvjerovatnije necu moci na posao. Nekako ja zaspim i opet se probudim nakon 2 h vidim stanje jos gore, zovnem svog sefa iako je subota da mu javim da sam bolesna, a on se nije javio tako da sam mu poslala poruku da zna na cemu je….

Cijelu subotu sam pokusala prespavati, u nadi da sto brze ozdravim i dodjem sebi… tako je to kad se pretjera i kad se razboli odjednom onda se prepadne da se nece kakvu hronicnu bolest dobiti pa se onda tek skonta da je mozda dobro odmoriti malo…stati….razmisliti sta je ustvari bitno…sta je cijena novca? Sta ustvari ganjamo toliko, pa da zdravlje koje treba da bude broj jedan uvijek padne na drugi hajd da je drugi, tu bih mogla slobodno i reci zadnji prioritet.

Ali to smo mi ljudi…dosta toga ne znamo cijeniti dok ne izgubimo…Ili tek skontamo sta smo imali kad izgubimo…