22 godine stara “Knjiga o meni”

Opet sam bila u Skövdeu. Ostala sam tamo duze nego sto sam planirala. Svaki put kad odem nesto nadjem iz svog djetinstva. I primjetila sam da svaki put nekakve stvar kao pisma, radovi, zapiske, dnevnike, mejlove etc ponesem s sobom iz Skövdea, pitam se koliko decenija ce to selenje i istrazivanje potrajati hehe.

Ovaj put je dosao red na jedan rad koji sam pisala u prezadnjem tj. osmom razredu osnovne skole. Rad je jedna “Knjiga o meni”. Pisala sam je na svedskom i mogu vam reci da mi se dosta stvari svidjelo. Zanimljivo je citati nesto sto sam pisala prije 22 godine…a pogotovo citati svoja tinejdzerska razmisljanja…

Pisala sam “o mojoj buducnost – moj zivot za 11 godina” tj kad budem imala 25 godina.

Pisala sam “o onom sto se pitam i o stvarima kojem razmisljam”.
Pitala sam se i razmisljala sam o svemu sto se tice NLO, svijeta, solarnog sistema, zivota i smrti.

Ja vjerujem u NLO i tako te stvar jer ne vjerujem da iko tako nesto vanredno i pametno moze da izmisli. Kad razmisljam o tome gdje se ustvari svijet nas nalazi dobijem jako cudan osjecaj i pitanja kao zasto? Gdje? Kako? Gdje ustvari mi zivimo? se pojave u mislima. Jer ako se razmislja ovako:
– Mi ljudi zivimo na zemaljskoj kugli. Zemaljska kugla se okrece oko sunca. Mjesec oko zemaljske kugle. Ostale planete, o kojima i ne znamo bas najvise kruze isto oko sunca. Neke planete imaju jedan mjesec a neki par mjeseci koji kruze oko njih.Ali gdje je kraj? Mislim da se to dugo godina nece otkriti?

Ova slika ilustrira da ja sa sigurnosc vjerujem da ima jedan svijet gdje vanzemaljci postoje. Mozda cak planiraju da uniste zemaljsku kuglu ili se mozda pitaju ako postoje druga bica osim njih koji isto zive na nekoj planeti negdje daleko. Solucija misterije ne vjerujem da cu ikad saznati, pogotovo ne prije svoje smrti. Najvjerovatnije ce to puno kasnije doci. Ili mozda nikad…

Prevod teksta s slike je:
Sunce i daleko od sunca.
Da li cemo unistiti tu planetu ili ne.
Ukradimo malo tehnologije.
Oni su 1000 godina iza nas sto se tehnologije tice.

A vi koji imate tinejdzere, mozda da ih nekako nagovorite da napisu svoje misle, bice im zanimljivo citati kad odrastu…:)

Ti nisi perfektna

Post je pisan nedavno ali nije objavljen. Mislim da ne smeta sto ga sad objavljujem, nekad znaju i stara razmisljanja ili stare zabiljeske biti aktuelne ako nista za prisjetiti se…this is it I guess or maybe it’s just me…

U zadnje vrijeme dobivam jako puno komentara, imam osjecaj da svak ima nesto za reci i pocesto nesto sto im smeta. Zadnji je “ti nisi perfektna tako da je bolje da ne bockas nego planiraj bolje za sebe”…?

Te komentare dobijem “da bih ja pocela malo razmisljati sta pricam, jer me takve komentare i nacin kako ja komentarisem stavlja u pogresno svijetlo”…?

Ja ZNAM da nisam poznata po tom da razmisljam prije nego sto bilo sta kazem, nisam strateg, nisam takticna a to me i cini takvom kakva i jesam. Ako nesto upitam obicno postoji razlog zasto upitam i zelim da cujem odgovor. Kad upitam par puta istu stvar, to znaci da stvarno zelim da se razmisli i odgovori na postavljeno pitanje. S tim sto se ignorisu pitanja ja izgubim volju i udaljim se.

Sve sto stariji sve je svijet uzi…nazalost…

Sta je poenta ovog posta?

Nema poente…

kao vecina ostalih stvari…malo sta ima odredjenu poentu…ili mi se samo cini da je to tako…ipak ce biti da mi se cini…tako je…samo mi se cini…

Zbunjujuci, right? Nope, left!

Pitam se sta ova pjesma znaci, polagano mi se pocinje svidjati afganska muzika…Slusala sam ovih dana dosta ovakve muzike, mozda se nekom jos svidi.. 🙂

Leteci Muhamed

Jako lako za napraviti a neobicno ukusno 🙂 Muskom rodu strogo preporucujem da iznenadite svoju mladu s letecim Muhamedom, ko zna mozda bude uspjesna ako nista exoticna vecera 🙂

  • 1  ispeceno pile ili 500 g filea od piletine 
  • 3 dl  slaga
  • 0,5 dl  chili sosa
  • 1 mala kasika  currya
  • 2 krm bibera
  • 2  banane
  • 1 dl  kikirikija
  • Rize

Ukljucite rernu na 225 C.

Isjeckajte file i zatim ga ispecite dok ne dobije boje.
Izmutite slag i dodajte chilisos i biber.

Ogulite bananu i isjeckajte je po duzini. Dobro pazite da ne sjeckate na istoj dasci kao piletinu sto ste sjekli.

Zatim pronadjite jednu tepsiju (vatrostalnu posudu) i u nju prebacite file, banane i kikiriki (doduse kikiriki mozete i na gotovo jelo). Kao slag na tortu pospite slag s chili sosom.
Ubacite tepsiju u donjem djelu rerne i pustite da se pece oko 20 min, taman dok nedobije malo boje.

In the meantime skuhajte rizu.

Leteci Muhamed se servira s rizom i salatom po izboru.

Recept je za 4 osobe namjenjen.

Bon Apetit! 🙂

Surova istina djece bez roditelja

Razmisljam ovih dana pocesto kako bi to izgledalo da ja preuzmem odgovornost i da brinem o jednom djetetu…

Svaki dan izbjeglice dolaze, satori se sklapaju i svugdje se trazi pomoc. Na migrationsverket (ured imigracije?) se traze ljudi koje ce pomagati makar u tome da nabavljaju sokove i sta sitno da izbjeglice ne popadaju dok cekaju. Tamo zna biti i po 12 h cekanja, podrazumijeva se bez “icega”. Zamislite kako je doci s jednim djetetom, a nekamol vise djece kojima trebaju ciste pelene, koja su zedna, gladna, kojima je hladno a nemaju ni prebijene krune u dzepu a nit imaju sta sa sobom…strava i uzas…

Vani je vec zimska doba i temperatura je danas bila  -6 C! Jako puse, i vjetar hladni tacno u koste udara, ja koja nosim zimsku jaknu i debele strample ispod hlaca se smrzajem a nekamol izbjeglice koje bez jakne dodu i u papucama sjede po ovom minusu..uzas..

Koliko je samo djece doslo u Svedsku bez roditelja…i koliko ih je na putu…Nije bas da ima svemu kraj…situacija je takva i tek sad se primjecuje koji je nemir po svijetu, situacije ne djeluje kao da ce se poboljsati, cak imam osjecaj da se i u Svedskoj priprema polagano i da se moze zaratiti.

Ja sam prosle sedmice bila kod mame i tate u Skövdeu. Malo je reci da ti ljudi zasluzuju medalju bolju od nobelove nagrade…da su svi kao oni i da svi uzimaju vise odgovornosc koliko bi ovaj svijet bolje izgledao…

Moji roditelji vec preko 3 godine (mozda je cak i preko 4 godine) cuvaju djecu koja su dosla bez roditelja u Svedsku da traze azil. I mogu vam reci da se i meni pocinje ta ideja svidjati da je mozda vrijeme da i ja pokusam doprinjeti s necim kao gradjanka ove zemaljske kugle i da uradim to sto je u mojoj moci i da pokusam i ja makar jedno dijete pored svojih dvoje da pomognem…

Lijepo je kad dodes u kucu u kojoj si odrastao i kad vidis da ne stoji prazna, da je idalje puna zivota kao kad smo brat, sestra i ja u njoj zivjeli. Ok, ima naravno mana sa tim kad zivi neko drugi u “mojoj sobi”…jer ne mogu vise doci kuci a da spavam u svojoj sobi jer tu sad jedan djecak zivi. Ali idalje je ok, jer ja mogu i u dnevnoj ti par noci spavati i to sa osmjehom na licu jer kad vidim koliko ta djeca, odnosno ta tri djecaka koja sad zive tu od ljetos moje roditelje vole i koliko ih cijene i postuju. Bude mi drago, jer mi ljudi smo ipak socijalna bica. Sta bi moj tata koji je pedagog i koji je radio cijeli zivot sa djecom sad u penziji toliko radio sam dok je mama na poslu? Ovako makar vidim da se bori/bore (jer tu rade kao i dosad sto su uvijek radili u timu) za ovu djecu, uce ih svedski, odgajaju i uce kulture i kako se ponasati, pokusavaju da ih integrisu u ovoj za njih novoj okolini, vode ih doktoru, zubaru, idu na sastanke roditeljske etc etc..

Jako je impresionirajuci da djeca koja su dosla kao nepismena (analfabeti) nakon samo 3 mjeseca vec citaju i pisu. Uce i treniraju, kad sjednu da gledaju TV moji ih dizu i kazu da se mora i na trening tako da se pokupe i odu na bazen i plivaju ili dizu tegove.

U septembru kad sam bila, nisam se mogla fakticki ni sporazumiti sa njima. Pricaju afganski, engleski skroz slabo (par rijeci) i mahala sam i rukama i nogama da razumiju sta ih pitam ili sta im govorim.

A sad kad sam bila znaci samo 3 nepuna mjeseca otkad su dosli, oni vec polagano razumiju sta pitas i pricas i polagano se mogu konverzacije voditi. Velika je to stvar…i jako su nasmijani, i zadovoljni. Ni blizu nisu kao sto su bili prvi put kad sam ih upoznala.

I zamisljam samo zadovoljstvo koje tek mama i tata imaju kad vide da mogu tako pomoci djeci o kojima niko ne brine…

Prije ovo troje djecaka koje sam maloprije spominjala su bile 2 curice i jedan djecak tu u kuci kod mojih roditelja. Medjutim cim su postali punoljetni tj cim su napunili 18 godina opstina je njih premjestila u izbjeglicki kamp. Pravila, zakon su takva da mama i tata imaju pravo ih cuvati samo do osamnaeste godine.

Da nastavim pricu prosle sedmice…Taj isti dan kad sam ja dosla kod svojih u Skövde prica mi mama kako je bila jedna od tih cura M., sa svojom kolegicom Ajsom.

Ta cura M. je zivjela kod mojih roditelja oko godinu dana i odselila ljetos. Imali su sa njom dosta pubertetskih problema i nekad su jedva izlazili na kraj. Jedna je cura imala psihicki problema pa je jedne prilike vene rezala…Znaci nije to sve bajno i jednostavno…Cak je taj dan moja kcerka od pet godina bila tu u posjetu kod majke i dide, tako da je kcerka se pitala zasto je ta seka – njena “cokoladna prijateljica” uradila tako nesto i sama se porezala…Valja izaci na kraj s tom traumatiziranom omladinom..al hajd sve je dobro dok se dobro zavrsi…

Vjerujem da je mojim roditeljima sigurno par puta proslo kroz glavu da se moraju rijesiti te djece. Vece probleme s njima imaju nego sto su s svojom rodjenom ikad imali…

Ali eto i ta djevojka M. je nakraju skontala koliko joj je dobro bilo dok je bila kod njih, i koliko su se oni trudili oko nje. Naravno tek je skonala kad je napunila 18 godina i kad su je premjestili u izbjeglicki kamp, gdje sad zivi kao u zatvoru.

Malo ko prica o tim stvarima i ne pisu o tome u novinama bas. A djeca (za mene djeca jer nije bas da si odrastao sa 18 godina) po tim izbjeglickim kampovima su u goroj sredini i gore im je nego ljudi koji su u zatvoru.

Mama je naravno djevojcicu M. ispratila do kampa. I samim tim sto je cula i vidjela svojim ocima kakva je situacija u tom izbjeglickom kampu je zaprepastila se. U kampu je strava i uzas. Djeca koja dodu tu dobiju jedan tanjir, jednu casu, jednu viljusku, kasiku i noz. To nose sa sobom u kantinu kad je rucak i vracaju nazad u sobu pa operu poslije svakog obroka. U svakoj sobi ih zivi oko 5-6 i rasporedjeni su po krevetima na spratu. Dok cekaju azil tu zive i lude jer neki nemaju ni pasosa tako da i da zele gdje ici oni ne mogu…jedna mala je pokusala da izvrsi samoubistvo pa je skocila sa treceg sprata…Sta dalje da se kaze…jadna su ta djeca…:/ a slabo para imaju..tako da mislim da se i djeca nakraju pitaju sta li tu rade i sta su oni kome skrivili pa da tu budu…tuzno je to…:/ a ti kampovi nisu po gradovima negdje u centru ili nekoj carsiji. Nego su odvojeni od civilizacije vecinom tako da tu nikog nema nit mozes gdje da odes pa da neko drustvo van tog kampa upoznas.

Ta ista djevojcica M. koja se x puta nije javljala na telefon, koja pobjegne tako da su je moji morali traziti i koja je pravila toliko problema, ona je u kampu se skroz promijenila. Pocela je da zove mamu x puta na dan, da je moli da je spasi..

Mama ako se ne javi ona njoj ostavi poruku ili preko vibera joj salje voicemessage gdje je moli i govori help me, trebas mi pomoci…tuga je to…

Mama joj je sredila da ide u skolu tu gdje je isla prije nego sto su je prebacili u kamp dok je zivjela kod mojih. Tako da sad svaki dan ide u skolu prilicno blizu moji roditelja koji su udaljeni jedno 20 km od tog kampa. Pocesto tako i navrati kod njih i zadnji put je povela i kolegicu. Spremi nekad i hranu kad dode i posjetu kod mojih.

Cak je mene zapalo malo salate sto je taj dan spremila. I mogu reci da sve sto je kuhala dosad dok je prije zivjela kod mojih da je jako ukusno bilo…puno luka i zacina ali idalje jako ukusna jela 🙂 Prava africka kuhinja.

Mojima je sad srce na mjestu kad su i nju uspjeli koliko toliko izvuci i izvesti na tacan put. A vidi se koliko ih ova djevojcica M. sad voli tj koliko ih sad cijeni i postuje. Toliko da sad samovoljno dode u posjetu samo da ih vidi…:/ A kad se skonta, koga to ona ima ovdje u Svedskoj osim njih? Oni joj dodu sad kao jedini koji se brinu o njoj…i kojima moze da vjeruje…

To be continued…

 

 

 

Kako pretvoriti 2000 EURA U 600 000 EURA

Prije godinu dana sam pisala post kako se “zaradjuju pare na dionicama”…(stari post)

Zamisljam upravo kako sam mogla dobro proci samo da sam pustila ovih 19 800 SEK = 2000 EURA da stoje godinu dana…
Ja sam imala 600 000 IFOX dionica koje su se tad kupovale za 0,03 SEK po dionici, a ja ih fino i veselo prodavala za 0,04 SEK…smatrala to “dobrom zaradom” 🙂 (i jes naravno bila dobra zarada…hehe)

Ali samom cinjenicom da je danasnji kurs IFOX 10.00 SEK = 1 EURO po dionici, (govori da je mogla i bolja zarada biti :p )

Koje znaci da sam mogla imati 600 000 EURA na racunu samo da sam ih pustila da stoje i da se nimalo ne trudim…

Koja se pouka moze izvuci?? 😉

Mozda da se nekad mora malo vise strpljenja imati i ne gledati sve na kratke staze :p

Al eto ja idem izgleda uvijek na to da je “bolji vrabac u ruci, nego golub na grani…” hehe

…Dzaba, idemo dalje…:)))

A ljudima koji su prije godinu dana kupili IFOX i koji ih nisu prodavali i sto su danas milioneri zahvaljujuci takvom strpljenju jedna velika CESTITKA i svaka vam cast, zelim vam uzitak i da kupite sta god pozelite :))

Kapitalizam i zelja za Holivudskim zivotom

U zadnje vrijeme studiram multisistemske bolesti. Ima puno materiala i nauke o tome, metode lijecenja, terapije etc. Toliko toga ima da se cudim kako sam tako malo znanja o tome imala i kako ranije nisam otvorila oci i otkrila tu oblast.
Primjetila sam da se na svedskom i engleskom moze jako puno informacije naci o bolesti i o metodama lijecenja kao sto su Kognitivna biheviorala terapija (KBT), Mindfulness etc. Na bosanskom se teze snalazim i uopste nisam puno sta na netu nasla. Otkrila sam da u dosta slucajeva pisu stvar koje ne stimaju u potpunosti…

Citala sam o Sindromu hronicnog umora (SHU), to je kako sam ja skontala bosanski naziv za “Adrenal Burnout” ili na svedskom sto je “utmattningssyndrom” (iscrpljenost).

Cudi me kako za istu bolest moze da pise drugacije?
Na nasem jeziku pise da se o SHU jako malo zna i da je nepoznatog uzroka. Pise takoder da je jedna relativno rijetka bolest….Za razliku od svedskih i engleskih “izvora” gdje pise obratno tj. da se jako puno o SHU zna, da je poznatih uzroka, takoder se zna da je najcesca dijagnoza bolovanja…

Pitanje na kojem bih se moglo malo istrazivati i koje ja sama sebi postavljam je: – Da li je moguca cinjenica da su na balkanu zdraviji/sretniji i manje iscrpljeni ljudi iako su prezivjeli rat i ako zive u jednoj relativno nesredjenoj drzavi?

Na osnovu opisa da se pise za SHU kako je jedna jako rijetka bolest, stekla sam utisak, da se u Bosni ljudi psihicki bolje osjecaju, da su zdraviji, i u vecini slucaja da manje rade i da imaju manje psihickog stresa. Ali da ne bih prebrze zakljucke pisala, prvo cu da jos par mjeseci proanaliziram stvar.

Cinjenica je da okolina u kojoj zivis dosta  utice na zivot i odredjuje nivo koji je prihvatljiv i koji nije.

U odredjenim sredinama je standard da imas karijeru, da si socijalan i da zaradjujes puno para, naravno da imas familiju i stizes s svim kucnim poslovima. Normala je raditi puno radno vrijeme i pored posla imati jos jedan posao gdje radis “za sebe”, spavati 2-4 h dnevno etc. U tim sredinama se ocekuje da si jako aktivan i ambiciozan, da stizes biti supermama/supertata, da si istreniran i da imas izgled supermodela. Podrazumijeva se da si visokih perfomansi, pozitivan i da sve stizes, i ono sto ne stizes moras da stizes naravno s osmjehom na licu…
Dok se u nekim drugim sredinama ne ocekuje da jedna osoba radi poslove za 2-10 osoba…

Mislim da me psihologija pocela zanimati…

Razmisljam o tome kako to da je u svakoj drzavi osim Bosne SHU najcesce oboljenje? Da li postoji mogucnosti da je broj ljudi koji imaju SHU puno veca nego sto se misli i da je taj % isto velik kao u razvijenim zemljama kao sto su npr. Svedska i Njemacka. Mozda je u biti isti postotak oboljenja na balkanu ali se manje o SHU zna i zbog toga se  ne moze ustanoviti tacan broj oboljenih ljudi?

Logika mi govori da ako je jedna bolest jako rijetka, onda nema ni potrebe za tim tretmanima koje ta bolest zahtjeva, i logicno je da je broj ljekara/psihologa koji znaju lijeciti takve bolesti, jako mal/nepostojeci?
Sta ce biti taj dan kad se otkrije da je SHU i u Bosni jako cesto oboljenje i da ljudima treba lijecenje i terapija?

Ko god ne zna cime da se bavi “kad poraste”, nek slobodno pocne studirati psihologiju. Moja procijena je da ce tu biti puno posla u buducnost…

Dobro dosli svi na zapad, mjesto gdje ce nas kapitalizam i zelja za Holivudskim zivotom unistiti…