The devil sees their face and asks: ‘why are you
so depressed?’
Bush says ‘I left USA so fast, I did not have time to kiss my family good bye, I wish I could call the States’.
The devils gives him a phone, Bush calls home, talks with his family, gives a
couple of instructions to Condie Rice…
When he’s finished the devil asks for 2 million USD, Bush says ‘What? 2 million
bucks? I only spoke for 10 minutes that’s insane’
The devil answers ‘but you are in hell man, that’s some distance call!’
Chirac then tells the devil: if Bush could call the USA, I want to call France! And so he did, when he is finished, devil asks for 3 million Euros. Chirac
is shocked: ‘what? 3 million Euros for 15 minutes talk?’, ‘well you call from
hell…’ answers the devil
Finally Ahmadinejad asks for the telephone to call Iran, he starts to speak and speak and speak for 5 hours. When he is finished, he asks: ‘how much do I pay?’
Devil says ‘5 Touman’.
‘Only five Touman for 5 hours?’ protest Bush and Chirac.
Nisam dugo izlazila, imam osjecaj kao da sam u svom nekom balonu zivjela. Bila sam u svom nekom svijetu i fokusirala se na sve ostalo kao npr. da ostvarim svoje snove i postignem svoje ciljeve sto prije. Toliko sam fokusirana bila da sam sve najblize prijatelje zapostavila. Blago receno izbjegavala sam sve sto ustvari cine zivot zivotom.
2016. je i odlucila sam se poboljsati i proraditi na toj tacki, tj. radit cu na tom da se opet polagano pocnem druziti s svojim nekad bliskim prijateljima.
Prije dva dana sam izasla sa Sophie. Dosle smo do zakljucka da ima vise od godinu dana otkad smo se zadnji put srele…cisti dokaz koliko sam usla u svoj dreamsvijet.
Izadjemo mi na Stureplan i “parkiramo se” u nekakvoj basti, mjesto bas po mom ukusu. Cist vazduh, nigdje smrada od cigara, ljudi pristojni i mirna kulturna atmosfera, tacno onako kako treba da bude…
Ispricamo se nas dvije i odlucimo da vidimo kakva je atmosfera u clubu. Stanemo do Dj:a jer tu nije guzva i nekako slobodno mozes stojati a dijeluje kao najsigurnije mjesto.
Prodje malo i ugledamo sampanjac i dvije flase Loka na nasem stolu. Kontam se koja steta, jer je taj neko minimum 150 eura platio tu flasu sampanjca, a nijedna od nas ga nece ni probati. Al hajd, sta ces to je muski mozak.
Odlucim da idem kuci, dovoljno dva sata sto sam bila, za pocetak i odlicno 🙂 I bas razmisljam nesto reko moracemo se “svi” sresti, misleci na njenog momka Michela kojeg takoder dugo nisam vidjela. Michela inace znam bolje nego Sophie, jer sam se s njim druzila prije nego sto sam odselila u Njemacku, a to je period prije nje. Kako vrijeme leti, ne mogu da vjerujem da je vec 13 god proslo od tad.
Samo sto sam pomislila na njega, kad on meni za’ ledjima…Reko otkud ti? 🙂 I Sophie gleda u mene, kaze jesi li ti njemu poslala nasu lokaciju?
I sigurno je jedno 10 puta to pitala, a ja se smijem, jer nisam ni pomislila da moze tako nesto pomisliti…To bih mozda nekad davno i bilo za ocekivati od mene…a sad, sad mi nije ni na kraj pamet bilo da tako nesto radim :))
Pitam otkud joj ideja da ja tako njemu saljem lokaciju jos pogotovo ako je izasao s svojim muskim drustvom…za mene nema logike…al hajd zenska posla..:)
I nekako je cudno bilo, jer koja je vjerovatnoca da se na istom mjestu sretnemo, od toliko raznih mjesta u Stockholmu.
Krenemo mi kuci, ali hajd reko usput da se pozdravimo s Michelom i s njegovim drustvom. Taman i Martina srele a Martin je od mog jednog prijatelja mladji brat. Upoznala sam ga kad sam studirala u Borlängeu isto tu negdje prije 14 godina. Martin je tad bio u posjeti kod svog brata.:)
Ni 00 sati nije bilo a ja vec umorna, reko odoh kuci, i Michel da bude ljubazan naruci taxi Uber. Pozdravimo se sa drustvom, a vidim Michelu cudno sto idemo. 🙂
Krenemo ja i Sophie kuci i ona pocne pricati o Floridi i Bahamima, jer su tamo za Novu bili, zatim pocne pricati o Route 66 i kako vec godinama misli o tome i da bi jako cool bilo da odemo na roadtrip. Ja je slusam ali isto kao u magli, nekako mi je bila weird situacija, kao kakav dejavu…nisam je dalje ni slusala nego sam se pozdravila, pozelila joj laku noc i pustila da mi misli odlutaju…Route 66 it is…
Lijepo je vecer bilo i trudit cu se da nam slijedeci susret ne bude za jos godinu dana :p
Ne isplati se cekati
Ne isplati se ocekivati
Ne isplati se mastati
Ne isplati se planirati
Ne isplati se forsirati
Ne isplati se sanjati
Ne isplati se mnogo sta…
Ali kad bolje razmislim, ko je uopste rekao da se u zivotu mora sve isplatiti?
Rano budjenje – Terapije – Meditacija – Pizza – Druzenje s familijom – Nabavljene karte za koncert “The cure” – Spavanje – Kino – Premiera “The revenent”
…lijep dan…
Jos jednom podvlacim da Leonardo Di Caprio zasluzuje Oscara…poslije Ibrahima Celikkola je definitivno vrhunski glumac :))))
Kad smo vec kod glumaca…
Jedan koji je u svom poslu No1 i ko je Bog zna koliko nagrada osvojio dosad u svojoj dosadasnjoj karijeri ali koji nikad Oscara nece dobiti – je Zlatan 🙂 Pogledala sam trailer njegovog novog dokumentarca “Mladi Zlatan” koji ima premieru 17.februara. Mislim da ga vrijedi pogledati jer malo ko ima tako fascinantan mentalitet…
Jos nesto sto mi je naumpalo. Danas djeca nisu imali vrtic. Gledali neki crtani na turskom i naucili brojati do 5…tata ce im poluditi …lol :)))
There is nothing such beautiful as big snowflakes swirling in the sky. Yesterday when I picked up my son from daycare we walked around in the snow and enjoyed winter. I don´t remember any winter where we got snow as late as this season but it sure was worth waiting for. This picture reminds me of my great childhood, and when winters were full of snow. The big difference is that there were many kids out playing. Now there are almost noone, which confuses me cause I believe that children sleep much better when they play outside. I also think that they should play outside as much as they feel their bodies need…The best thing that parents can do to get a good rutine of their kids is to let them be out in the fresh air as much as possible and stimulate them with different games during the day, so that they are tired when they go to sleep.
Here is a picture that I took a few days ago. I am already looking forward to tomorrow when we´ll go sledding again..:)
Uvijek sam bila fascinirana s svemirom, cak sam nekad davno htjela studirati inzinjerstvo svemirske tehnologije, Space Engineering u Luleåu. 🙂
Pogledajte snimak, mocan je skroz. Ko zna mozda cu i ja jednog dana otici na putovanje u taj svemocni svemir :)))))
Dugo nisam nista napisala o dionicama iako ja to pratim gotovo svaki dan. Situacija na berzi je jako haoticna i rizicno je imati svu ustedjevinu u dionicama. Imam osjecaj da je veca sansa da se puno/sve izgubi nego da se zaradi. Jako je turbulentna klima na berzi i treba dobro razmisliti dokad drzati pare u dionicama.
Trenutne dionice u mom portfoliu:
______________________________Kurs Danas
Cefour Wine & Beverage B 0,094 -13,76%
ExeoTech Invest AB 0,145 16,28%
Interfox Resources 9,8 4,26%
Precise Biometrics 5,45 17,2%
Robert Friman Int 0,17 9,68%
Ja sam idalje skoro all in u Precise Biometrics (75%). Vec dugo cekam kad ce se promijeniti trend i kad ce se “raketa ispaliti” :))
Danas je jedan od tih dana, fakticki cijela berza je tek danas nakon par dana velikih padova se digla. Mislim da je 2016. godina Precisea, jos samo treba skontati kad ih prodati. Wish me luck 🙂
Ovo je taj svijet i ta okolina u kojoj mi svi zivimo. Razljutio me je ovaj video jer je iz mog komsiluka, i krecem se tu svakodnevno. Ovo je dokaz i dobra slika ljudi u danasnjem svijetu. Zamisljam situaciju da je negdje jos u nekom manjem gradu gdje ih ne prolazi toliko, a kad se ovako nesto desava u najcentralnijem dijelu Stockholma, gdje ljudi prolaze sad pa sad, sta je tek sa ostalim svijetom?
Ovaj socijalni eksperiment je snimljen pored jednog parka zvani Vasapark. Covjek lezi u snijegu i snimali su tajno da vide koliko ljudi prodju pored bez da stanu da mu pomognu i po mojoj nekoj procjeni mislim da je oko 19-20 navecer snimano jer su prodavnice zatvorene.
U nadi da ce nas sto vise ovaj video pogledati i skontati koliko je vazno da se pomazemo, shaream ga. Dovoljno je da jednom insanu pomogne i mission accomplished. Ne znam kako je dole na balkanu, mozda nema ni snijega, a mozda ljudi dole ne dozivljavaju napade pa da se tako sruse po snijegu ili mozda ne izlaze sami po minusu? 🙂 Ovo je uglavnom surova istina zapada i zapadnjackog mentaliteta. Kad oni pored nekog svog jos prilicno urednog prodju bez da mu pomognu, kako tek reaguju na nekog neurednog beskucnika, ili na nekoj jadnoj izbjeglici koja dode ovamo u nadi za bolji zivot i prosi bosa po ovoj zimi…
Kad dobijete pitanje, “Ko ste VI?” moze biti jako tesko znati kako da odgovorite. Postoji toliko mnogo stvari koje radite, mislite i osjecate.
Razlicite stvari pomazu u oblikuvanju covjeka. To bi moglo biti kako vasa porodica izgleda, kako ste odrasli, s kojima se druzite i sve ostalo kroz koje prolazite. Tu mogu biti i ocekivanja kako da se ponasate i osjecate. Sve te stvari su dio vaseg identiteta. Dok god ucite nove stvari i otkrivate nove strane sebe, mozete se i promijeniti.
Mozete biti jako dobri u nekim stvarima a slabiji u drugim. Mozda drugi vide stvari kod vas kao covjeka koje vi sami kod sebe i ne vidite. Ili znate stvari o sebi koje drugi ne vide.
Drugi put kad zelite da nekog bolje upoznate mislim da vam ova pitanja mogu pomoci:
– Ko ste Vi?
– Cime se bavite?
– O cemu sanjate?
– O cemu razmisljate?
– Kako izgleda jedan standardni dan u vasoj svakodnevnici?
Razmislite takoder koliko dobro znate osobe sa kojima provodite zivot.
Znate li uopste sta bi Vi odgovorili?
Ko se usudi odgovoriti na ova pitanja dobije poklon :p
Ja sam sinoc razmisljala o tome kako malo znam o ljudima i to malo se pretvara sve vise i vise u jos manje….Uredu je to sto ja ne znam skoro nista o ljudima sto pisu po voxxyzu ili neke ostale mreze kao fb, ali kad skontam da ja ni o ljudima sa kojima sam odrasla ili sa kojima se druzim ne znam. Tu vec postaje zastrasujuci. Jer kako ocekivati da svijet postane bolji ako se svi pretvore u mene u osobu koja se najvjerovatnije po nekim mjerama smatra standardnom?
Mislim da ljudi polagano gube predstavu ko su, mozda mi svi nismo ni svjesni koliko ovo nase neangazovano ponasanje i nezainteresovanost utice na sve ovo sto se desava po svijetu.
Mogu uzeti sebe kao primjer (neprimjer ;)). Ja imam iste komsinice vec sigurno 3 godine. Idalje jedino sto znam o njima je da su zaposlene u jednoj predskoli i da su to dvije sestre koje tu zive zajedno i zajmaju stan u drugu ruku. Opsto o svom ulazu gdje ima 10 stanova nista ne znam skoro o nikom. Nisam kod nikog u stanu bila a nit je ko kod nas bio a tu vec zivim 5 punih godina. Nemam pojma ko se s cim bavi, ne znam cak ni kako se zovu i mogla bih proci pored njih u gradu bez da uopste znam da smo komsije….Mogla bih toliko toga napisati ali je nekad bolje na vrijeme se zaustaviti…pojava otkad sam pocela blogati je da mi nekad odlutaju misli i sorry sto dijelujem nezadovoljna i negativna 🙂 Ljudi svi vole pozitivu a tako i ja.
Razumijem donekle da moze iritantno biti kad neko sto zivi na zapadu i kojem je zivot sredjen pise negativno i da je jos na to sve nezadovoljan. Mozda cak razmisljate kako se usudjuje pisati takvu glupost, i najradije bi se zamjenili sa mnom zivot pa da osjetim sta je prava neimastina i sta je borba za opstanak. Ko zna? Ja mogu samo da spekuliram 🙂 Meni kao meni je najvaznije samo da imam pravo pisati sta zelim i da imam pravo reci sta mislim. I ovaj blog mi donekle sluzi kao dnevnik gdje pisem svoja razmisljanja, ko zna mozda nekad u buducnosti neko bude htjeo da zna ko sam ja i pokusace skontati pomoc postova 😉
Kad malo blize razmislim skontam da moji postovi nemaju nikakve veze s mojom svakodnevnicom 🙂 Bilo bi jako zanimljivo uci u mozak ljudi koji te ne poznaju i gledati sam sebe iz ociju nepoznati ljudi a doduse i obratno iz ociju poznati 🙂 Zvucim skoro pa da mi je vazno misljenje koje ljudi o meni imaju ali ne, vise mi je samo zabavna pomisao. Mene vise brine ta pomisao ako je to sve tako povrsno i ako smo mi vecina ljudi povrsni, od koga ocekivati pomoc ako nekad bude zatrebala? Danas se racuna sve med i mlijekom, jer nije bas da zivimo u jednoj drzavi gdje se ratuje, ali sta je sa sutra, u neimastini nema granica i kazu muka te na sve moze natjerati? Mislim da mi najbolje na to pitanje mogu odgovoriti ljudi koji su dozivjeli rat. Jer ipak vjerujem da su koliko toliko vecina tad bili u tom uhvaceni, kako jedan dan sve imaju, a sutradan ostanu bez svega…
Jedino s cim ja mogu to porediti je kad sam zavrsila u invalidskim kolicima…Tad sam ustvari tek skontala koji su mi ljudi iskreni prijatelji a koji nisu. Nisam ni tad koliko sam nakon par mjeseci. Jer u pocetku ti svi pomazu a nakon mjesec dana vec svima dosadis. Takvi smo ti mi ljudi. Danas dzenaza, a sutra vec zaboravljen..Ili? 🙂 Reci cemo da ipak nije bas sve tako crno i bijelo…:)
Toliko desavanja a tako malo slobodnog vremena. Skontala sam da kad redovnije pisem da se lakse nakanim da blogam a cim pocnem ostavljati za sutra ta neka misao izgubi svoju jacinu jer sutradan je vec nesto drugo aktuelno i izgubi se nekako “nit” .
Dan kao dan, samim tim sto je prava zima tu i sto se sve bijeli od snijega, ja sam automatski veselija. Jutros kad su me djeca probudila prvo sto smo kroz prozor ugledali je bio pauk kako kaci auto da ga odsljepa. Neobicno je jedino bilo sto je to sve jedan zenski sofer odradio. (Weird sam nekako ovu spojila recenicu, pisem o zenskoj a kao da sam je u muskom rodu napisala..) 🙂
Koliko god znam da je normalno da ima i zenski profesionalni vozaca i kamiondzija ja se idalje uvijek pomalo zacudim. Imam osjecaj da mi proradi moj onaj starinski feministicki mozak kad to vidim a ustvari koga briga i kao da je bitno ko vozi, bitno je da se posao odradi precizno i kako treba.:)
Juce mi se javila jedna kolegica iz Zagreba, ne znam kako ali smo izgubile nekako kontakt i odjednom sam skontala koliko sam ja u zadnji par godina zauzeta sa poslom i sa ostvarivanjem svojih snova da sam skroz zanemarila svoja poznanstva/prijatelje/sebe etc..
U svakom slucaju ta meni jako draga osoba dolazi u Sthlm u maju. Bez da je znala lokaciju mene i mog brata ona je igrom slucaja bookirala hotel u nasem komsiluku. Koja je bila vjerovatnoca za to :)) Vec se radujem tom dolasku i odmah sam zapisala u kalendaru da slucajno ne zaboravim i ne planiram nista drugo.
Danas kad sam se na facebook ulogovala iskocila je jedna slika na profilu sa upitom da li zelim da share moje memorije tj sliku od prije 8 godina a na toj slici Vanesa i ja.
Nikako mi ne ide u glavu kad prije je proslo 8 godina!! Zar je stvarno 8 godina naseg zadnjeg susreta?!…wow…Znaci da nije ni jedno od mojih djece upoznala a ni ja njeno… Moracu jedne prilike ispricati nase cudno poznanstvo. Cudno je uopste da smo se uspjele naci nakon toliko godina i dodatno jos uspjele u kontaktu ostati 🙂 Ta slika sa fb je od naseg prvog susreta nakon dugo godina.
Drugom prilikom cu napisati pricu tog ljeta kad smo se upoznali…a dotad vam svima zelim Laku noc 🙂
Nekad kad upoznas nove ljude znas odmah i osjecas da je to jedan pocetak za jedno krasno prijateljstvo..a ovo je definitivno bilo jedno od takvih upoznavanja…:)
