Author: hathor

We all came to this world, naked and alone

Izvor zadovoljstva i napretka ne lezi u tijelu. Ne lezi ni u izgledu. Da li srce i dusha imaju neke veze s izgledom?

Moj licni stav je sasvim logican, zovite me povrsnom ali idalje volim vise vidjeti ljude sto brinu o svom izgledu i koji su dotjerani i sredjeni nego sto su zapusteni. Znam da ne treba svako da ulaze bogatstvo da bi imao izgled. Imas ih sto su prirodno lijepi, sto prirodno zrace tolikom energijom da i kad ne zele da budu primjetni jednostavno su takvog izgleda da ih uvijek zapazis.

Zene su generacijama otkad znamo za sebe se dotjerivale, sminkale, spremale, to nam je u genima 😉 Ko god vodi brigu o izgledu pokazuje koliko toliko zdrav stav, jer prvo sto se zapusti kad se neko osjeca lose i kad nesto nije uredu je izgled. Svi mi znamo da su opce karakteristike zapusteni ljudi neurednost, slabija higijena etc.

Sva ta opsesija oko izgleda je zbog medija i najjacih svjetskih porodica i “biznismozgova”. Stvorili su takvu sliku sebe da su uzor cijelom svijetu. Ti uspjesni ljudi mogu sve da dobiju, imaju pare, imaju slavu, jako poznanstvo, uvezani su u sve, ljudi o njima pricaju, media im prati svaki korak. Trazeni su i pozivnice dobivaju na sva mjesta sto su “IN”, cijelom je svijetu bitno njihovo misljenje. Oni upravljaju s svijetom i manipulisu s nama.

Svi zele tu neovisnost sto svjetska elita ima, a na koji drugi nacin to postici nego imitiranjem. Budi upadljivi i dotjeran, nosi skupe tasne, pricaj i ponasaj se kao oni i veca je sansa da ces biti primjecen i prihvacen u drustvu. Bolje drustvo i bolja mreza poznanstva vodi vecem uspjehu. Dakle svi mi plesemo isti zivotni ples.

Zele svoj “fairy tail”, rade sve sto treba da bude veca sansa da im se san ostvari. Svi zele da budu sretni i zadovoljni, da mogu sve ostvariti, bitno je misljenje ostalih ljudi, da niko ne prica lose o tebi, da te ljudi cijene i zavole, svi stvaraju svoj imidz, svoj identitet. Zasto izmisljati koncept kad je vec smisljen.

A logicno je da je veca sansa da postignu svoj cilj ako su dotjerane nego zapustene. “Princeze” zele da ih princ koji ce im sve zelje ispuniti nadje i da zive “happily ever after”. Takve su price koje nam citaju od malena, Hollywoodske serije i romanticni filmovi svi su na istom fazonu.
Kroz casopise nam se svima programiralo da je najbitnije voditi brigu o izgledu. Svaki casopis je na slican fazon hoces fashion, hoces modu, hoces izgled, hoces da budes “in” kupi “must haves”…

Moje nije da sudim i da govorim kako smo svi mi isti, jer nismo. Ali pogledajmo oko sebe, u danasnje vrijeme je sasvim normalno da jedno musko ima vise produkata i kremi za lice nego neka cura. Normala je postala da koristi concealer i puder da skloni crne podocnjake ili crvenilo oko nosa. Sta dalje za reci..ko je ustvari s tim upravljao, do nedavno su se samo cure sminkale. Sve kako ravnopravniji svijet postaje tako i muskarci neke stvar rade sto su prije bile samo za cure, pa eto vide nama funkcionise zasto ne bi i oni imali iste uvijete kao mi i poboljsali malo svoj izgled da povecaju svoju mogucnost za uspjeh 😉

Svako zeli da bude prihvacen i svak zeli nesto bolje za sebe i nastoji da nadje put koji ga vodi uspjehu tj da postigne to sto je zacrtao.

Imas one sto sminku kupuju, a imas onda one sto je produciraju i prodaju. Svak bira svoj smijer. Prihvacaj realnost, ili se bori i pokusaj da stvoris to sve nerealno sto zelis koje tek kad uspjes postici postane realno. Znaci svak odlucuje o svom zivotu, dok god se ne upetlja tragedija ili nesreca…

Kakav bi svijet bio da smo svi isti? Ne moze svak biti bogat i uspjesan, ali svak zeli da se osamostali i da moze sebi priustiti taj neki osnovni zivot i trudi se kako da donekle ispuni svoj zivotni cilj. Instinktivno zelimo da se mnozimo i da stvorimo svoju familiju i tako to ide u krug…Neki se medjuvremeno razocaraju, a neki prihvate da nisu u mogucnost da dodu do ciljeva, a neki nadju drugi put i zadovoljstvo u tome. A neki odrastu i prestanu mastati…

“We all came into this world, naked and alone” ….

The End 🙂

PS. Mislim da sam previse Gossip girla gledala XOXO..haha…

Inspiracija posta je post od Mrava. 🙂 a izvor slike je ovdje.

Follow your heart

Kako sam citala knjigu o sebi koju sam pisala kad sam imala 14 godina, skontala sam da se to nesto moje negdje izgubilo. Ne znam kako tacno mislim ali imam neki osjecaj da mi svi ustvari znamo sta iskreno zelimo i sta volimo raditi. Samo pitam se kako da sam onda toliko dugo vremena radila nesto sto uopste ne volim u cemu uopste ne uzivam, nit vidim kakve car tu nit kakvog napretka?

Kad sam se promijenila da ne cijenim svaki dan svog zivota i ne bacam ga u nesto sto nije vrijedno mene?

Mislim da sam na dobrom putu jer kazu da je najteze sam sebi priznati poraze. Nadjemo sto neki izgovora za zivot sto je kakav i jeste. Cesto dijeluje kao da najvise ulazemo energije u razmisljanju. Naumpadne mi moj kiropraktor koji mi je odgovorio na pitanje zasto su djeca neumorljiva, a dok mi odrasli se brzo umaramo. Kaze da su izucavanja pokazala da su djeca neumorljiva jer ne razmisljaju. Nas odrasle najvise razmisljanje smori. I mogu vam reci da ima poentu.

Uzimam sebe kao primjer. Ja sam svaki put kad sam se suocila sa nekim problemom rijesavala to sa poslom i jos vise posla. Znaci mislila sam da su pare i jos bolja ekonomija izlaz mnogo toga. A ustvari je to samo bio nacin da ne razmisljam o tome sto bih stvarno trebala. Nacin da aktivno ne uzimam odluke, nego sam potiskala svoje zelje i osjecaje toliko da nakraju nisam ni znala sta zelim i osjecam. Od silnog posla i od silnog ne spavanja sam nakraju stvorila neko jako nezadovoljstvo. Unistavala sam se dugi niz godina a nisam toga ni svjesna bila.

S istinom se kad tad suoci na jedan ili drugi nacin. Nekima se pruzi sansa da isprave svoje lose zivotne poteze i da pocnu ispocetka a neki ne vide rijesenje i boje se razmisljati i osjecati. Boje se baciti u nesto nepoznato i razmisljaju sta ce ko misliti o njima vise nego sto razmisljaju sta je za njih najbolje. Neki se boje da ce pokvariti imidz sebe i svoje porodice. Strah ih je reci sta stvarno misle i osjecaju ili pokazati da se lose osjecaju i da nisu nepobjedivi ili mozda da su dosli do dna. Neki zele da imaju podrsku u svemu a svak zna da za velike stvar nema podrska. Podrsku dobijes tek kad si nesto uspjeo ili dokazao ili kad je prekasno. 🙂

Citam po netu kako svi obecavaju sebi nesto u novoj 2016.godini.
Pocele se postavljati slike s treninga, na facebooku se check in radi po raznim teretanama. Kazu da po teretanama najvise ljudi trenira pocetkom nove godine tj u januaru. Ovima koji se i ostalim mjesecima bave s dizanjem tegova i slicno se iritiraju i pokusavaju naci alternativna mjesta treninga samo da se ne krecu u teretani jer je guzva i kako oni kazu “ljudi koji inace netreniraju svi odjednom otkriju teretanu i da se tu krecu” samo smetaju…Znam po sebi tako sam i ja dosad radila, glavna mi je bila kako cu se do godine istrenirati da budem fit kao nekad, u svakoj novoj godini je redovan cilj bio Beach x-2015.:)))

Ja sam odlucila da godina 2016. pocne s tim da odsad svaki dan bude jedan dobar dan. Odlucila sam da pratim svoje zelje i snove, iako ih sad nemam definisane da makar pokusam iskopati duboko iz sebe. Odlucila sam da ne obecajem sebi nista i ne postavljam prevelike ciljeve. Da me ne zanima extra sta ce ko misliti, jer ja ne mogu drugacija biti. JA sam JA…s svim manama i vrlinama…

Sretna vam svima Nova 2016. Godina 🙂 Let Life Begin 🙂

Da li ste na putu prema kolapsu?

Osjecate se ujutro umornim iako ste dugo i bez ikakvih smetnji par noci za redom spavali.

Niste angazovani i ne zanimaju vas desavanja.

Reagujete drugacije nego inace. Okolina vas ne prepoznaje vise.

Ne zelite sretati svoje prijetalje.

Konstantno se iritirate oko sitnica.

Tijelo vam otkazuje. Mozda vas bole zglobovi ili imate glavobolju. Mozda osjecate poremecaj srcanog ritma.

Ovo su samo primjeri znakova upozorenja. Tijelo obicno salje signale da nesto ne stima duze vremena prije kolapsa. Cesto se imaju bolovi u kicmi, vratu, ramenima ili glavobolju. Neprirodni konstantni umor, iritacija i opsto nezainteresovanje su isto upozorenja.

Dakle poruka je jasna, ako osjecate da ste u rizikzoni da dozivite kolaps, vrijeme je da smanjite tempo zivota, dok se jos uvijek mozete spasiti…

22 godine stara “Knjiga o meni”

Opet sam bila u Skövdeu. Ostala sam tamo duze nego sto sam planirala. Svaki put kad odem nesto nadjem iz svog djetinstva. I primjetila sam da svaki put nekakve stvar kao pisma, radovi, zapiske, dnevnike, mejlove etc ponesem s sobom iz Skövdea, pitam se koliko decenija ce to selenje i istrazivanje potrajati hehe.

Ovaj put je dosao red na jedan rad koji sam pisala u prezadnjem tj. osmom razredu osnovne skole. Rad je jedna “Knjiga o meni”. Pisala sam je na svedskom i mogu vam reci da mi se dosta stvari svidjelo. Zanimljivo je citati nesto sto sam pisala prije 22 godine…a pogotovo citati svoja tinejdzerska razmisljanja…

Pisala sam “o mojoj buducnost – moj zivot za 11 godina” tj kad budem imala 25 godina.

Pisala sam “o onom sto se pitam i o stvarima kojem razmisljam”.
Pitala sam se i razmisljala sam o svemu sto se tice NLO, svijeta, solarnog sistema, zivota i smrti.

Ja vjerujem u NLO i tako te stvar jer ne vjerujem da iko tako nesto vanredno i pametno moze da izmisli. Kad razmisljam o tome gdje se ustvari svijet nas nalazi dobijem jako cudan osjecaj i pitanja kao zasto? Gdje? Kako? Gdje ustvari mi zivimo? se pojave u mislima. Jer ako se razmislja ovako:
– Mi ljudi zivimo na zemaljskoj kugli. Zemaljska kugla se okrece oko sunca. Mjesec oko zemaljske kugle. Ostale planete, o kojima i ne znamo bas najvise kruze isto oko sunca. Neke planete imaju jedan mjesec a neki par mjeseci koji kruze oko njih.Ali gdje je kraj? Mislim da se to dugo godina nece otkriti?

Ova slika ilustrira da ja sa sigurnosc vjerujem da ima jedan svijet gdje vanzemaljci postoje. Mozda cak planiraju da uniste zemaljsku kuglu ili se mozda pitaju ako postoje druga bica osim njih koji isto zive na nekoj planeti negdje daleko. Solucija misterije ne vjerujem da cu ikad saznati, pogotovo ne prije svoje smrti. Najvjerovatnije ce to puno kasnije doci. Ili mozda nikad…

Prevod teksta s slike je:
Sunce i daleko od sunca.
Da li cemo unistiti tu planetu ili ne.
Ukradimo malo tehnologije.
Oni su 1000 godina iza nas sto se tehnologije tice.

A vi koji imate tinejdzere, mozda da ih nekako nagovorite da napisu svoje misle, bice im zanimljivo citati kad odrastu…:)

Ti nisi perfektna

Post je pisan nedavno ali nije objavljen. Mislim da ne smeta sto ga sad objavljujem, nekad znaju i stara razmisljanja ili stare zabiljeske biti aktuelne ako nista za prisjetiti se…this is it I guess or maybe it’s just me…

U zadnje vrijeme dobivam jako puno komentara, imam osjecaj da svak ima nesto za reci i pocesto nesto sto im smeta. Zadnji je “ti nisi perfektna tako da je bolje da ne bockas nego planiraj bolje za sebe”…?

Te komentare dobijem “da bih ja pocela malo razmisljati sta pricam, jer me takve komentare i nacin kako ja komentarisem stavlja u pogresno svijetlo”…?

Ja ZNAM da nisam poznata po tom da razmisljam prije nego sto bilo sta kazem, nisam strateg, nisam takticna a to me i cini takvom kakva i jesam. Ako nesto upitam obicno postoji razlog zasto upitam i zelim da cujem odgovor. Kad upitam par puta istu stvar, to znaci da stvarno zelim da se razmisli i odgovori na postavljeno pitanje. S tim sto se ignorisu pitanja ja izgubim volju i udaljim se.

Sve sto stariji sve je svijet uzi…nazalost…

Sta je poenta ovog posta?

Nema poente…

kao vecina ostalih stvari…malo sta ima odredjenu poentu…ili mi se samo cini da je to tako…ipak ce biti da mi se cini…tako je…samo mi se cini…

Zbunjujuci, right? Nope, left!

Pitam se sta ova pjesma znaci, polagano mi se pocinje svidjati afganska muzika…Slusala sam ovih dana dosta ovakve muzike, mozda se nekom jos svidi.. 🙂

Leteci Muhamed

Jako lako za napraviti a neobicno ukusno 🙂 Muskom rodu strogo preporucujem da iznenadite svoju mladu s letecim Muhamedom, ko zna mozda bude uspjesna ako nista exoticna vecera 🙂

  • 1  ispeceno pile ili 500 g filea od piletine 
  • 3 dl  slaga
  • 0,5 dl  chili sosa
  • 1 mala kasika  currya
  • 2 krm bibera
  • 2  banane
  • 1 dl  kikirikija
  • Rize

Ukljucite rernu na 225 C.

Isjeckajte file i zatim ga ispecite dok ne dobije boje.
Izmutite slag i dodajte chilisos i biber.

Ogulite bananu i isjeckajte je po duzini. Dobro pazite da ne sjeckate na istoj dasci kao piletinu sto ste sjekli.

Zatim pronadjite jednu tepsiju (vatrostalnu posudu) i u nju prebacite file, banane i kikiriki (doduse kikiriki mozete i na gotovo jelo). Kao slag na tortu pospite slag s chili sosom.
Ubacite tepsiju u donjem djelu rerne i pustite da se pece oko 20 min, taman dok nedobije malo boje.

In the meantime skuhajte rizu.

Leteci Muhamed se servira s rizom i salatom po izboru.

Recept je za 4 osobe namjenjen.

Bon Apetit! 🙂

Surova istina djece bez roditelja

Razmisljam ovih dana pocesto kako bi to izgledalo da ja preuzmem odgovornost i da brinem o jednom djetetu…

Svaki dan izbjeglice dolaze, satori se sklapaju i svugdje se trazi pomoc. Na migrationsverket (ured imigracije?) se traze ljudi koje ce pomagati makar u tome da nabavljaju sokove i sta sitno da izbjeglice ne popadaju dok cekaju. Tamo zna biti i po 12 h cekanja, podrazumijeva se bez “icega”. Zamislite kako je doci s jednim djetetom, a nekamol vise djece kojima trebaju ciste pelene, koja su zedna, gladna, kojima je hladno a nemaju ni prebijene krune u dzepu a nit imaju sta sa sobom…strava i uzas…

Vani je vec zimska doba i temperatura je danas bila  -6 C! Jako puse, i vjetar hladni tacno u koste udara, ja koja nosim zimsku jaknu i debele strample ispod hlaca se smrzajem a nekamol izbjeglice koje bez jakne dodu i u papucama sjede po ovom minusu..uzas..

Koliko je samo djece doslo u Svedsku bez roditelja…i koliko ih je na putu…Nije bas da ima svemu kraj…situacija je takva i tek sad se primjecuje koji je nemir po svijetu, situacije ne djeluje kao da ce se poboljsati, cak imam osjecaj da se i u Svedskoj priprema polagano i da se moze zaratiti.

Ja sam prosle sedmice bila kod mame i tate u Skövdeu. Malo je reci da ti ljudi zasluzuju medalju bolju od nobelove nagrade…da su svi kao oni i da svi uzimaju vise odgovornosc koliko bi ovaj svijet bolje izgledao…

Moji roditelji vec preko 3 godine (mozda je cak i preko 4 godine) cuvaju djecu koja su dosla bez roditelja u Svedsku da traze azil. I mogu vam reci da se i meni pocinje ta ideja svidjati da je mozda vrijeme da i ja pokusam doprinjeti s necim kao gradjanka ove zemaljske kugle i da uradim to sto je u mojoj moci i da pokusam i ja makar jedno dijete pored svojih dvoje da pomognem…

Lijepo je kad dodes u kucu u kojoj si odrastao i kad vidis da ne stoji prazna, da je idalje puna zivota kao kad smo brat, sestra i ja u njoj zivjeli. Ok, ima naravno mana sa tim kad zivi neko drugi u “mojoj sobi”…jer ne mogu vise doci kuci a da spavam u svojoj sobi jer tu sad jedan djecak zivi. Ali idalje je ok, jer ja mogu i u dnevnoj ti par noci spavati i to sa osmjehom na licu jer kad vidim koliko ta djeca, odnosno ta tri djecaka koja sad zive tu od ljetos moje roditelje vole i koliko ih cijene i postuju. Bude mi drago, jer mi ljudi smo ipak socijalna bica. Sta bi moj tata koji je pedagog i koji je radio cijeli zivot sa djecom sad u penziji toliko radio sam dok je mama na poslu? Ovako makar vidim da se bori/bore (jer tu rade kao i dosad sto su uvijek radili u timu) za ovu djecu, uce ih svedski, odgajaju i uce kulture i kako se ponasati, pokusavaju da ih integrisu u ovoj za njih novoj okolini, vode ih doktoru, zubaru, idu na sastanke roditeljske etc etc..

Jako je impresionirajuci da djeca koja su dosla kao nepismena (analfabeti) nakon samo 3 mjeseca vec citaju i pisu. Uce i treniraju, kad sjednu da gledaju TV moji ih dizu i kazu da se mora i na trening tako da se pokupe i odu na bazen i plivaju ili dizu tegove.

U septembru kad sam bila, nisam se mogla fakticki ni sporazumiti sa njima. Pricaju afganski, engleski skroz slabo (par rijeci) i mahala sam i rukama i nogama da razumiju sta ih pitam ili sta im govorim.

A sad kad sam bila znaci samo 3 nepuna mjeseca otkad su dosli, oni vec polagano razumiju sta pitas i pricas i polagano se mogu konverzacije voditi. Velika je to stvar…i jako su nasmijani, i zadovoljni. Ni blizu nisu kao sto su bili prvi put kad sam ih upoznala.

I zamisljam samo zadovoljstvo koje tek mama i tata imaju kad vide da mogu tako pomoci djeci o kojima niko ne brine…

Prije ovo troje djecaka koje sam maloprije spominjala su bile 2 curice i jedan djecak tu u kuci kod mojih roditelja. Medjutim cim su postali punoljetni tj cim su napunili 18 godina opstina je njih premjestila u izbjeglicki kamp. Pravila, zakon su takva da mama i tata imaju pravo ih cuvati samo do osamnaeste godine.

Da nastavim pricu prosle sedmice…Taj isti dan kad sam ja dosla kod svojih u Skövde prica mi mama kako je bila jedna od tih cura M., sa svojom kolegicom Ajsom.

Ta cura M. je zivjela kod mojih roditelja oko godinu dana i odselila ljetos. Imali su sa njom dosta pubertetskih problema i nekad su jedva izlazili na kraj. Jedna je cura imala psihicki problema pa je jedne prilike vene rezala…Znaci nije to sve bajno i jednostavno…Cak je taj dan moja kcerka od pet godina bila tu u posjetu kod majke i dide, tako da je kcerka se pitala zasto je ta seka – njena “cokoladna prijateljica” uradila tako nesto i sama se porezala…Valja izaci na kraj s tom traumatiziranom omladinom..al hajd sve je dobro dok se dobro zavrsi…

Vjerujem da je mojim roditeljima sigurno par puta proslo kroz glavu da se moraju rijesiti te djece. Vece probleme s njima imaju nego sto su s svojom rodjenom ikad imali…

Ali eto i ta djevojka M. je nakraju skontala koliko joj je dobro bilo dok je bila kod njih, i koliko su se oni trudili oko nje. Naravno tek je skonala kad je napunila 18 godina i kad su je premjestili u izbjeglicki kamp, gdje sad zivi kao u zatvoru.

Malo ko prica o tim stvarima i ne pisu o tome u novinama bas. A djeca (za mene djeca jer nije bas da si odrastao sa 18 godina) po tim izbjeglickim kampovima su u goroj sredini i gore im je nego ljudi koji su u zatvoru.

Mama je naravno djevojcicu M. ispratila do kampa. I samim tim sto je cula i vidjela svojim ocima kakva je situacija u tom izbjeglickom kampu je zaprepastila se. U kampu je strava i uzas. Djeca koja dodu tu dobiju jedan tanjir, jednu casu, jednu viljusku, kasiku i noz. To nose sa sobom u kantinu kad je rucak i vracaju nazad u sobu pa operu poslije svakog obroka. U svakoj sobi ih zivi oko 5-6 i rasporedjeni su po krevetima na spratu. Dok cekaju azil tu zive i lude jer neki nemaju ni pasosa tako da i da zele gdje ici oni ne mogu…jedna mala je pokusala da izvrsi samoubistvo pa je skocila sa treceg sprata…Sta dalje da se kaze…jadna su ta djeca…:/ a slabo para imaju..tako da mislim da se i djeca nakraju pitaju sta li tu rade i sta su oni kome skrivili pa da tu budu…tuzno je to…:/ a ti kampovi nisu po gradovima negdje u centru ili nekoj carsiji. Nego su odvojeni od civilizacije vecinom tako da tu nikog nema nit mozes gdje da odes pa da neko drustvo van tog kampa upoznas.

Ta ista djevojcica M. koja se x puta nije javljala na telefon, koja pobjegne tako da su je moji morali traziti i koja je pravila toliko problema, ona je u kampu se skroz promijenila. Pocela je da zove mamu x puta na dan, da je moli da je spasi..

Mama ako se ne javi ona njoj ostavi poruku ili preko vibera joj salje voicemessage gdje je moli i govori help me, trebas mi pomoci…tuga je to…

Mama joj je sredila da ide u skolu tu gdje je isla prije nego sto su je prebacili u kamp dok je zivjela kod mojih. Tako da sad svaki dan ide u skolu prilicno blizu moji roditelja koji su udaljeni jedno 20 km od tog kampa. Pocesto tako i navrati kod njih i zadnji put je povela i kolegicu. Spremi nekad i hranu kad dode i posjetu kod mojih.

Cak je mene zapalo malo salate sto je taj dan spremila. I mogu reci da sve sto je kuhala dosad dok je prije zivjela kod mojih da je jako ukusno bilo…puno luka i zacina ali idalje jako ukusna jela 🙂 Prava africka kuhinja.

Mojima je sad srce na mjestu kad su i nju uspjeli koliko toliko izvuci i izvesti na tacan put. A vidi se koliko ih ova djevojcica M. sad voli tj koliko ih sad cijeni i postuje. Toliko da sad samovoljno dode u posjetu samo da ih vidi…:/ A kad se skonta, koga to ona ima ovdje u Svedskoj osim njih? Oni joj dodu sad kao jedini koji se brinu o njoj…i kojima moze da vjeruje…

To be continued…

 

 

 

Follow

Follow this blog

Get every new post delivered right to your inbox.

Email address