Category: Life

Zasto kao strani drzavljanin (ne)stediti novac u Bosnu i Hercegovinu?

Dosta nas koji zivimo u inostranstvu drzimo dio novca na stednim knjizicama u Bosni i Hercegovini. Razlozi stednje nije zbog te vise kamate, jer od tako niski kamata se sigurno necete obogatiti…Nego je radi osjecaja neke dobre svrhe i onaj osjecaj pripadnosti da ste ipak dio neceg iako ne zivite tu.  Mozda i u nekoj nadi da ce se situacija poboljsati kad tad i da ako su vec stanovnici drzave digli ruke i samo gledaju kako da bjeze da makar Mi kao mi radimo nesto primjerno..

Moj plan kad sam bila prebacila svoju ustedjevinu u Bosnu je bio da ostvarim neki business i da imam nesto kapitala da mogu dici kredit na osnovu njega i jos vise uloziti kad bude krenulo kako treba. Jednostavno radi trackrecorda, kao sto to inace funkcionise u raznim drzavama..

Danas to sve pisem kao PROPALO, jer u drzavi poput Bosne dosta toga treba da se promijeni da bi se moglo na taj nacin razmisljati. Iz inostranstva kad saljes, transakcija novca traje oko 4 radna dana, na racun stignu bez problema i banka ih zatim veze a ti sav sretan sto je to tako sve jednostavno..

Ali nakon godinu ipo kad dode taj dan i zelite da vratite taj isti novac, SIPAK!

Zamislite osjecaj kad morate skoro godinu dana da cekate, tj. ja licno cekam od decembra prosle godine da mi se vrati novac. Ne zelim ga CASH, zelim ga na svoj Svedski racun, jer je na bijelo novac zaradjen. Dzaba poznanstvo, dzaba direktori koji su od povjerenja, dzaba sto znate da to nikako nije uredu, i da ne treba trajati toliko vremena da se VRATI TAJ NOVAC. Zivce sam izgubila ne radi novca, nego od tog bezobrazluka i muntanja, jer novac kad ti treba onda ga zelis u roku par dana, po zelji JUCE, ali kad se svako malo kaze sad je nalog poslan jos da hoce te pare stici…godinu dana…

Stvarno…

Ko koga pravi budalom? Pocnem stvarno razumiti situaciju tu u Bosni, i ljudi koji su zaposleni po bankama tu dole ocigledno misle da ako je neko u inostranstvu da ga mogu praviti budalom i vozati za nos kako god zele. Ko jos vjeruje u te prosto djecije price da se nalozi salju skoro godinu dana a da novac nikad da stigne?

Nadam se u buduce da ko god pomisli da ulaze ili da drzi svoju ustedjevinu na racunu u Bosni, da prije toga googla i dode do mog posta, pa da makar procita moje iskustvo i da skonta koliko je to losa ideja.

Odlucila sam da idem do srzi s ovim. Ovo je definitivno material za novina.

S ovim iskustvom sto ja imam nebi nikom preporucila da ikad vise stedi ili da stavlja pare na stednjoj knjizici u Bosni. Ako se za to odlucite, nemoj te nikad stavljati vise novca nego sto mozete da izgubite.

Ja sam inace otvorena za nove ideje i misli, ako mi neko moze objasniti i naci dovoljno argumenata zasto ipak ulagati i stediti novac u Bosni ja cu ih rado poslusati…mozda je nekim ljudima taj razlog kristalno jasan….meni DEFINITIVNO NIJE…

 

PS. Izvinjavam se za sve gramaticke greske u ovom postu i opsto na blogu, ako nesto nije korektno napisano slobodno me ispravite a ako vam nesto nije jasno slobodno upitajte ?

Cemu sva borba?

Od samog rodjenja pocinje ta borba, bore se roditelji, borimo se mi.
Zivot se svodi na to kako preziviti i kako nauciti djete da prezivi i da “uspje”.
Borba pocne, od vrtica idemo dalje u skolu, iz skole na fakultet.
Zavrsi se fakultet dode borba za poslom, na poslu nepravda, borba za opstanak, borba za visu platu, borba za neku karijeru.
Na privatnom planu, borba za osvajanje srca, ko osvoji taj je pobjednik ko ne osvoji samac bude.
Osnujes/neosnujes familiju, dobijes/nedobijes djecu, borba se nastavlja.
Borba za opstanak, borba za ljubav, borba za lovom…
Neki po nesreci imaju dodatni zdravstveni borbi, nepravda.
I tako to sve ide u krug, sve vise obaveza, nakraju si toliko pun obaveza da sam sebe izgubis.
Pocinjes se pitati cemu sva borba?
Cudni smo mi ljudi…

Postanes mrtvohladan, skoro pa ti sve svejedno, jer ne vidis poentu, i svrhu svega.
Vidis da je sve prolazno, ljudi na koje si navikao kroz zivot nestaju. U trenutku sto je zabavno, nakon nekog vremena malo sta znaci, nekad nakon par minuta a nekad nakon par godina.

Koliko vremena s nekim ljudima provedemo, da bi nakraju se samo odstranili i stranci postali. Godine prodju bez da se cujes i vidis, kao da se nikad niste druzili i poznavali.
Svako se mijenja, a i da se ne zelis mijenjati, oko tebe se sve mijenja, tako da ispadnes iz kolosijeka. Htjeo ne htjeo ces se puno puta u zivotu razocarati.

Zatim, what´s the point…somebody please tell me…:)

Posljedna volja

Dakle posljedna volja od mog pradjeda, napisana 6.okt 1910 godine.

Lijep i drag osjecaj kad se nadje nesto koje se vec duze vrijeme trazi ili razmislja gdje moze biti. Mislim da je to problem vecina nas da toliko dokumentacije i slika imamo i samo slazemo na hrpu, da nakon 20 god. se ne mozemo nikako snaci. Nit znamo gdje je koja slika/snimak, nit na kojem harddisku. Ja sam ljetos prebacivala sve svoje harddiske na jedan cloud sto ima neograniceni prostor, i ostao mi je samo jedan harddisk koji nikako ne mogu da prebacim jer je ostacen. Tu su mi najvazniji dokumenti jer mi je to najnoviji harddisk bio.
Dakle ipak nakraju ispadne da je najbolji nacin the old way raditi, ispisati sve dokumente i albume puniti slikama. Jedino na taj nacin se moze produziti rok i sacuvati sljedecoj generaciji, kao sto je moj pradjed Hadzi Husnija uradio 😉

Personalni trener Vedad Smajlovic

Mozda ste se i vi kao ja odlucili za malo zdraviji lifestyle ili da sljedeceg ljeta nemorate uvuci stomak i ustrucavati se na plazi..:))

Ukoliko zelite tu promijenu i da se date u zdraviji zivot i zapocnete transformaciju tijela, najbolje vrijeme da pocnete bi bilo danas.

A gdje i kako poceti?!

Moje misljenje je da ako vec zelite optimalan rezultat i ozbiljno se posvetiti necemu i ujedno nauciti kako treba, onda izaberite nekog kome je to profesija i ko se profesionalno bavi s tim. Najjednostavnije vam je kontaktirati Vedada, i za pocetak dogovoriti jedan sastanak.

Za mene je birati personalnog trenera isto kao birati kod koje frizerke da idem na frizuru, ako postoje dvije a ne razlikuje se toliko u cijeni, izabrala bi najvjerovatnije onu koja bolju frizuru ima, i koja drzi do sebe, u nadi da i od mene neko cudo napravi…:D

Carpe Diem 🙂

 

 

Putovanja i nova poznanstva

Ljepota kad se putuje je da se jako puno ljudi upoznaje, sto vise putujem sve vise interesantnih ljudi i zivotnih prica cujem..:)

Zadnji put sam putovala za Sarajevo. To je bilo jedno kratko putovanje koje je trajalo od 13-17. septembra, ali ipak dovoljno dugo da bih se dosta stiglo odraditi. Ovaj put sam putovala s jednom prijateljicom koja je Kolombijanka i koja je spontano odlucila da s mnom ide. Ja mislim da cak nije znala gdje je Sarajevo, jer tokom leta je komentarisala kako jedva ceka da stignemo da se mozemo kupati. U njenoj glavi je Sarajevo bilo neko mjesto pored mora, a septembar mjesec znaci da je prilicno toplo i da cemo moci se suncati, kupati i uzivati. Pa donekle je tako i bilo, samo sto smo kupanje na plazi zamjenili za kupanje pod tusem…haha.

Ovog putovanja su mi dvije osobe paznju privukle. Vedad, jedan jako ambiciozan fitness personal trener, a druga je Emina, jedna zena koju sam upoznala u avionu i s kojom sam dozivila horor let nazad do Stockholma..:S

Dosta ljudi ne vide ljepotu novih poznanstava. Neki cak kazu da imaju dovoljno prijatelja, sta ce im koji vrag jos jedan, kad ni za ove stare prijatelje nemaju vremena.

Ja pokusavam svaku osobu gledati kao jedno znanje. Jer svaka osoba je unikatna i nikad se ne zna sta se krije u njoj. Na svijetu ne postoje dvije osobe koje su kopije jedne druge, slicna DA ali kopija NE. Uvijek polazim od toga da svaka osoba ima to nesto koje te moze nauciti, samo treba biti dovoljno znatizeljan 🙂

Do sljedeceg pisanja 🙂

Pitka voda u Sarajevu

Iako sam vec skoro sedmicu dana zdravstveno u losijem stanju, probudila sam se s nekom novom motivacijom i odlucila da ce ovaj dan biti dobar. Od dana nista vise neocekujem nego da odem do doktora, da jedem i da radim samo ono sto me cini zadovoljnom 🙂 Projekat na kojem bih stvarno trebala raditi nek ceka, zdravlje je ipak No1. Ili je ovo samo jos jedan izgovor samo da ne radim to sto trebam…we´ll see 😉

Lekcija sedmice je da sljedeci put kad odem u Sarajevo ne pijem vodu iz cesme…

So be it 🙂

Za sve nas koji imamo kucni odgoj a koji se nekulturno ponasamo

Prije (odnosi se na eru prije facebooka, chatova) kad se razgovaralo preko kucnog telefona, znalo se gdje je pocetak a i kraj razgovora. Razgovor se sastajao od poziva, razgovora i pozdrava. Osim u filmovima gdje se obicno samo spusti slusalica, bez da se pozdravi…
Internet nam je omogucio da uvijek budemo dostupni preko socijalni mreza, a ta dostupnost je rezultirala u nekulturu. U danasnje vrijeme je sasvim normalno procitati poruku i ne odgovoriti (biti zauzet, pun posla), nekad se ni danima ne uzvrati pozdrav ili poziv, a nekad mozemo samo u sred diskusije da nestanemo i da se ne javljamo, i sljedeci put kad se cujemo, pravimo se kao da se nista nije desilo…
Ja odavno reagujem na tu “nekulturu”, jer se sad ni ne izvinjava nego se samo predpostavlja da je uredu to (po mom misljenju) nonsalantno ponasanje.
Koja je poenta ikakvu pricu zapocinjati s osobom ako nije tu i ako se zna da ce nestati bez da se pozdravi? E to bih rado htjela znati, you tell me…:)
Nekad imam osjecaj da je lakse do predsjednika doci nego dogovoriti se oko jedne obicne kafe…e da mi je znati sta ce biti za jos par godina…

Ipak, dragi kucni telefon…Zahvalna sam sto sam dozivjela eru kucni telefona, pisama i poruka :)) Dok su ljudi jos uvijek bili kulturni, nedostaje mi to…

Samim tim da skrenem makar jednoj osobi paznju, ovaj post je svoju funkciju odradio.

Konkluzija: Sljedeci put kad chattate s nekim ili kad nestanete (u sred price) iz bilo kojeg razloga, ako nista samo javite toj osobi, pa makar to samo tri slova bila, (brb=be right back), (cuj se kasnije), zurim cul=call you/catch up later) ili slicno…:)

Do slijedeceg pisanja…Tschüss 😀

Sta je za vas pravi istinski prijatelj?

Postoje poznanstva tj.”prijatelji”, mozete se poznavati dugi niz godina pa cak i od djetinstva, a koji vas nece na svadbu zvati ili javiti kad cekaju/dobiju djete i slicno. Ti isti prijatelji ce vam doci dan prije ispita iako znaju da niste dovoljno naucili i da ste u stresu i da vam je svaki sat bitan.  Ili ce se pojaviti kad znaju da ste u frci i da sutradan idete na put. Kad ste na odmoru s svojom vlastitom familjom oni dodu u posjetu tako da nakraju taj jedini godisnji koji imate s familijom ne bude pravi odmor. Vi se necete buniti i bice vam lijepo ali kad kasnije malo analizirate cete skontati da ta sloboda koju oni osjecaju i imaju uopste nije obostrana, a i da zelite to isto njima uraditi necete moci jer vam je odmor vec otkucan…

Ti prijatelji ce upoznati sve vase, cijelu rodbinu, vase blize prijatelje etc. Vi cete vjerovati u to da je to ono istinsko prijateljstvo do dana kad skontate da vi uopste nemate tu istu bliskost kao sto njima dajete i koju oni osjecaju. Vi nikad necete ici s njihovom rodbinom, familijom ili blizim prijateljima na ruckove, razne izlaske etc. Jer oni ce svoje najblize drzati distancirano, od njih cete medjutim cesto cuti “trebat cemo se cesce sretati i rostiljati” ili “sljedeci put kod nas na kafu/rostilj bujrum” etc. mogu vas godinama tako “fol zivkati”, do jedne kad nakraju skontate da je to sve prazna prica.

Nakon dosta vremena mislim da obicno prodje dugi niz godina prije nego sto shvatate da to vase prijateljstvo nije izgradjeno pod istim uslovima.

“Za vas prijatelj a vi za njih poznanik”…

Postoje takoder “nova poznanstva” kojima je dovoljno sto vas upoznaju, i koji vas odmah zovu hocete na svadbu, hocete svojoj kuci, vikendicu i nude vam sve sto imaju. Od prvog dana se osjecate kao clan njihove familije i upoznavaju vas s svojim najblizim i sta god vam zatreba oni ce se ponuditi nekad cak prije nego sto pomislite da ih upitate…

Interesantno je to da idalje gore prodju ta “nova poznanstva” jer smo mi ljudi takvi da nevjerujemo u to da postoji ono pravo iskreno prijateljstvo bez da je proslo neko odredjeno vrijeme, i koliko god ne htjeli sebi priznati mi zelimo da dobiju nekog “staza” prije nego sto ih mozemo prihvatiti kao “pravim bliskim prijateljima”.

Kazu povjerenje se gradi godinama, zasto bi odjednom oni novi poznanici koje ne poznajemo godinama mogli biti veci prijatelji nego oni “prijatelji” koje znamo dugi niz godina?

S te strane gledajuci i nije toliko cudno da su ljudi koji su nesretni u braku idalje u braku, jer ih staz vise veze nego ljubav, iako su nesretni i znaju da nije to to, oni ce prije varati zenu/covjeka nego priznati sebi da su nesretni i da im je bolje ici dalje. Biraju zatim to poznato prije nepoznatog i nesigurnog…Jer mi ljudi smo cudo, i svi se bojimo da cemo ostati sami i bez icega.
Nauceni smo da sve sto zvuci “too good to be true” toga se dobro trebamo paziti, i od malena nam govore “bolje imati vrabca u ruci nego galeba na grani”, pa zato biramo to sto je “sigurno” bilo sta, nego ono “nesigurno” koje je mozda i nista…

Zanimljivi smo mi ljudi, a kad biramo vecinom pogresno izaberemo…

Osobama koje treba drzati bliskima i kojima treba dati sansu te obicno guramo sto dalje od sebe. Otezavamo im pristup i nismo prihvatljivi za prijateljstvo, ne toliko koliko ustvari zasluzuju, a ti koji nisu zasluzili nase prijateljstvo njih tretiramo kao kap vode na dlanu, i koliko nas god puta izrade, povrijede, ili pokazu se losima, mi njima oprastamo. Razlog najvjerovatnije, zato sto necemo da suocimo tu cinjenicu da priznamo sami sebi da smo pogresne ljude izabrali kojima cemo vjerovati i koje cemo smatrati bliskima.

Ja licno sam zadnjih par mjeseci dobro analizirala svoje blize prijatelje, poznanike etc. Pokazalo se da su u dosta slucaja poznanici blizi, obicno su od veceg  povjerenja i jaceg karaktera ljudi, i djele vecinom vise o sebi nego prijatelji koje sam ja smatrala puno blizim…

Stari prijatelji se vise ne cine bas pravim prijateljima  i pocnu spadati u “povrsinske poznanike” kojem valjate kad zatreba, a “nepoznati ljudi” se svakim danom pokazuju sve slicniji tim idealnim i istinskim “prijateljima”…ali idalje ne spadaju u prijatelje, i vjerujem da cu nesvjesno traziti da se dosta dokazu prije nego sto ih prihvatim i svrstam u istinske prijatelje…mozda neko ko uspje ovaj post do kraja da procita (i da razumije), zeli da podjeli svoje misljenje/iskustvo s istinskim prijateljima i da mi definise to istinsko prijateljstvo, kad se zna da je stvarno?!?

Slika posta.

Vjeruj svom instinktu

Da li ste ikad imali onaj osjecaj kao da se nalazite negdje izmedju dvije dimenzije tj. dva svijeta..?
Ja vec duzi period taj osjecaj imam, nigdje a istovremeno me svugdje. Imam osjecaj da se moj zivot svakim danom sve vise i vise ubrzava, vrijeme brze i brze ide a nekad kad stanem i pogledam sta ljudi oko mene rade dobijem osjecaj da svakim danom sve sporiji, umorniji i usporeniji postaju.

Cesto se zadesim u situaciji gdje samu sebe uhvatim na djelu, tj. ne slusam sta mi druga osoba prica, nije ono da ne slusam sto nemam fokusa, nego jednostavno nemam vremena da poslusam neciju misao do kraja. Presporo prica, presporo razmislja, glupost prica ili vec unaprijed znam sta ce reci. Uhvati me nervoza cim osjetim da me razgovor ili druzenje neko vodi u negativu ili oduzima vrijeme i energiju. Prije sam u tim situacijama ostajala a sad iste milisekunde zbrisem i radim nesto sto pozitivnije djeluje.

Pocela sam jako cijeniti svoje vrijeme, svoj ostatak zivota. Zivjela sam jako dugo u zabludi i malo kome vjerujem, cak su i srodne duse upitne, obecanja malo znace, a ne kamol rijec.

“Najvecu gresku sto mozete uciniti je da pustite ljude da se nalaze u vasem zivotu duze nego sto zasluzuju…”

Ne zelim vise ni sekundu da gubim u ljude i stvar koje me ne cine zadovoljnom i sretnom. Zivot se za cas okrene 360 stepeni. Zdravi postanu bolesni, dragi postanu zlobni, osobe od kojih neocekujes takvo ponasanje, odjednom pokazu novo lice. Upitam se cesto, sta je dosad bilo stvarno a sta nije…

Sad pokusavam da uzivam u random upoznavanja, poznanstva koja ne oduzimaju energiju i koja me vode u tacan smjer. Ovaj put zelim da vidim kako se stvar razvijaju kad pratim san ALI bez da dopustim da mi ga iko unisti prije nego sto ga ostvarim…